Kolumne

0 41

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima „pametne beside“.

Na zamolbu autora ponavljamo njegovu kolumnu objavljenu otprilike u isto ovo vrijeme u kolovozu prošle godine. Nažalost njegov tekst je još uvijek aktualan.

Pročitajte ga uz njegovu poruku: probudimo se i potrudimo razmišljati i djelovati!

Rič autora: „Izgorila“ Dalmacija

Požari u Dalmaciji nisu došli preko noći ili slučajno. Još davne 1918. Godine Hrvatska s Dalmacijom napušta Mediteran i Europu i prilazi u milje zapuštene udruge zemalja imenom „stara Jugoslavija“. Ulaskom u tu zajednicu u kojoj se i u skupštinu moglo donositi oružje i pucati, prilikom zasjedanja u Beogradu zastupnik Dalmacije postavio je pitanje obnove svjetionika koji su izgrađeni za vrijeme Austro-Ugarske, ministar tadašnjih vlasti mu je odgovorio, što će vam svjetionici kada vam je jeftinije ugraditi „fenjere“ svijetla na pramcu broda pa neka vam osvjetljava put. Možda ste se zamislili što vam pišem ovo, a u pitanju su požari!? Pišem zato što danas imamo istu situaciju, nema razumijevanja za Dalmaciju. Jedan predstavnik vlasti boraveći na Visu, obećao je Višanima bolju opremu od kanadera za gašenje požara. Dalmacija i naši otoci ne gase se samo kanaderom i boljom opremom, ona se gasi samo vraćanjem sa balkanskih prostora ponovo u milje mediterana i uredne srednje Europe. Zato Visu i ostalim otocima i cijeloj Dalmaciji treba za oporavak ponovno čišćenje šuma, pogotovo borovine. Poslije opožarenih naših otoka ukažu vam se neke pregrade (suhozid sa velikim brojem kamenih gomila, mocira), neki u saboru ne znaju što je to nekad u Dalmaciji bilo. Bilo je sve obrađeno na tim danas zapuštenim i opožarenim površinama. Nekada su se proizvodile zlatne kapljice vina i maslinovog ulja. Od Paga, Zadra pa do zadnje crte juga našeg Jadrana, sve je bilo obrađeno vinogradima, maslinama i smokvama u milijunima trsja i stabala. To su bile hraniteljice našeg priobalnog stanovništva, koje je do tada bilo civilizirano i zdravo, a zarade nisu bile zanemarive.

Vino se izvozilo čak za Ameriku. Nažalost, političke promjene koje su nastupile početkom 20 stoljeća, kasnije po 2. Svjetskom ratu, na stanovništvo se vrši pritisak da idu u gradove, pretvarajući ih u radničku klasu, govoreći da se na otoku živi teško, a u isto vrijeme stanovništvo se prisiljava da moraju proizvoditi svoje vino, ulje za nikakav ili mali novac. A ni Dalmatinska zagora nije bolje prošla, njima su prisilno uzeli njihovu hraniteljicu kozu s isprikom da one uništavaju šume. Dalmacija postaje neuredna, obrasla zemlja kao njezine vlasti koje nisu imale razumijevanja za urednost zemlje. Dok je bila uredna,obrađena ni milioni diverzanata je nisu mogli potpaliti. Sada kada bi se šibice ili opušak bacio na sjeveru vatra bi došla na sam jug Dalmacije, zato kanaderi neće pomoći opožarenoj Dalmaciji. Dalmaciji će pomoći samo civilizirani, radni, pošteni ljudi, koji znaju vrijednosti obrađene i uljuđene Dalmacije, a ne oni koji je vide obraslu borovima, da bi je iznajmili ili prodali drugima.

Stipe Ivanović Cipre

 

0 39

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima „pametne beside“.

Rič autora

Evo dobili smo novu Vladu, a u malo vrimena čim se oformila opet su nam ostali isti problemi, ali i neki novi. Otprilike tri glavna zla su se nadvila nad Hrvatskom. Prvo se odnosi na kukurikulum škola, učenje ili po vašemu – obrazovanje. Drugo, snimamo filmove o tobož nekom hrvatskom „nacionalistu“ koji se nakon više od 20 godina proteklih od rata zaljubljuje u pripadnicu druge vjeroispovjesti, pravoslavku. Treće, još najgore je zakon o koncesijama koji je uperen protiv domicilnog stanovništva priobalja, obale i otoka.

Prvo ćemo se dotaknuti školstva. Uporno zahtijevamo od određene skupine promjene. I mi jesmo za promjene, ali tražimo više tradicionalnog odgoja, bolje rečeno kvalitetnog odgoja, pošto smo mediteransko podneblje. A to je naziv za sredozemlje, koji bi triba biti kulturni uzor, jer je to kombinacija Slavena, Hrvata, obalnih i kontinentalnih, Latina, orijenta, pa zato moramo sve to uvažavati. Imamo spoj kulture koja niti je liberalna, niti je divlja, a nije sve to ni Zrće ili u Splitu Ultra. Zato gospodo moćnici nije ni ortodoksni orijent, već suživot nas, Muslimana i svih drugih ljudi koji žive na mediteranu. Zato u školama posvetimo više pristojnom ponašanju, uvažavajmo obitelj, njegujmo tradiciju. A čak i Ameri koji drže do sebe školuju djecu u katoličkim školama, jedna se čak zove “Alojzije Stepinac”. A ne kao naši povratnici, koji se vraćajući se iz EU ili Amerike često koriste izraz „kod nas u Europi“ ili „kod nas u Americi“, a domaći, oni koji su ostali doma, mnogo su inteligentniji od svih njih. Zato u svijet ne šaljimo ljude bez škole!

Drugo, evo opet filmova o mladom Hrvatu „nacionalisti“ zaljubljenog u Srpkinju. Sigurno će opet biti nagrada. Da su Hrvati opterećeni mržnjom, onda bi se najžešći rat vodio u Istri, tamo živi mješano stanovništvo, a i u Varaždinu, kao i Zagrebu, a tamo rata gotovo da nije ni bilo. Tko onda tu koga mrzi. Rat je bio samo na okupiranim hrvatskim prostorima, zapamtite to jednom zauvik.

A sad o trećem zlu koje je najgore za obalno i otočno stanovništvo – zakon o koncesijama, a i pomorskom dobru. Sve je tu upereno protiv domicilnog stanovništva. Nitko u ovoj državi nema pravo uzurpirati javno pomorsko dobro, jer pomorski zakoni su stariji od vas i od Europe. Nema svojatanja obalnog pojasa. Ima jedna dalmatinska pisma stara više od 200 godina u kojoj divojka piva svom mornaru otprilike ovako – „ako si ti gospodar svoga broda, nisi Jadranskog mora, ja ću robu prati di je mene volja.“ Možete vi biti vlasnik otoka i svih parcela na otoku, ali pomorsko dobro pripada svim građanima Hrvatske i Europe. Možete dobiti koncesiju na plaži za caffe, restoran, ligešture, ali nitko tu nema pravo naplaćivati ulaz. Dalmacija ne poznaje tabelu „PRIVATE“. Za stare Austrougarske, otprilike prije 100 godina u Opatiji, najljepšem naselju na Jadranu, živila je sva elita tadašnje Europe, a Franjo Josip reka je da nitko nema pravo uzurpirati pomorsko dobro. To dobro pripada svim mojim građanima, što znači cijela šetnica od Rijeke do Lovrana pod nazivom „lungo mare“. Ali zašto je to tako bilo, bilo je jer je ondašnji ministar mora, ribarstva i mediteranske poljoprivrede (proizvodnja ulja, vina, tvornica sardina) bija naš čovik sa otoka Sali, Petar Lorini, čovik koji je pokuša spasiti obalnog čovika od iseljenja. Spomenuti zakon je sve suprotno od toga.

Stipe Ivanović Cipros u Biogradu na Moru

0 35

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Rič autora: Mnoge su vojske harale Dalmacijom i uništavale ju, ali ova zadnja ˝vojska˝ dolazi kamionima i šleperima punih kamp kućica, stiropora, siporeksa, fasadeksa, benkovačkih ploča, aluplasta, a tu su i popratne službe poput zidara, pomoćnih radnika, kuhara čak i turbofolk pjevača. Sve se uništava, ruše se stare, povijesne i nadasve lijepe kuće, balature, suhozidi se skidaju pa se njima nasipavaju ceste i more. Jedan je gospodin staru kamenicu napunio betonom i stavio je u more kao sidro za svoju plastičnu jahtu.
Ono što ne sruše, još gore, uništavaju. Stare kamene zidove ˝ oblače˝ stiroporom ili benkovačkim pločama, a u zadnje vrijeme se i na TV-u reklamira da je umjetni kamen bolji od pravog.
Bože, a što li tek čine od otoka i priobalja! Stari, samouki graditelji su gradili ljepša i funkcionalnija zdanja od današnjih školovanih arhitekata koji danas projektiraju najvećim dijelom zdanja neprimjerena ovom podneblju. Najzastupljenija je arhitektura s puno polukružnih prozora, mali polukružni balkončić a to me najviše podsjeća na arapske zemlje ili bolje rečeno na muslimanske prostore. Zato izjava riječkih arhitekata oko izgradnje riječke džamije, da se oni slažu s izgradnjom, ali da bi ona trebala biti u primorskom stilu, ispada smiješna.
Jedan prijatelj Bošnjak mi je rekao da minaret na njihovim džamijama puno sliči našim svjetionicima ˝pa što bi onda vi htjeli?˝
Da se ovo ne bi događalo arhitekti, odnosno planeri koji su na vlasti, bi trebali barem porijeklom biti sa ovih kamenih prostora, trebali bi voljeti kamen, ljude te ovdašnje običaje, more, dalmatinsku pismu i tek onda bi imali utjecaja na novopridošle investitore.
Vi koji nemate ljubavi za ovim krajem, već vam je jedino novac prioritetan, ne trebamo vas, imate puno prostora za svoje naume i projekte recimo u arapskim zemljama. Tamo ima puno posla i novaca (naftnih dolara), a za objed ćete biti posluženi vašim omiljenim jelom, tuljkom od mljevenog mesa (ćevapima), a biti će turbofolka i trbušnog plesa, samo ćete morati prošvercati šljivovicu i pivo!
Pustite nam našu Dalmaciju, naše otoke da ostanu lijepi i po mjeri našeg čovjeka, da ostane i dalje Dalmacija sa svojim kamenim gradovima i mjestima, simbolom kulturne gradnje što su i bijelo-svjetski ljudi priznali!
Stipe Ivanović,
Biograd na Moru

0 31

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Rič autora: Ministar turizma najavljuje uspješnu turističku žetvu, hvali se velikim najavama dolaska turista, jer su sve pripreme izvršene na vrijeme. Sve je reka, ali nije spominja domicilno stanovništvo i što ono očekuje od turizma. Ako smatrate u pripremu sezone i prodaju jedne od najstarijih tvornica „Matešić“ na Dugom Otoku (Sali) tvornicu za proizvodnju konzervi sardina i inćuna Francuzima, ti isti Francuzi će proizvode te tvornice prodavati po mediteranskim destinacijama, počev od Grčke, Španjolske, Portugala i Francuske, koji će to dalje plasirati svojim gostima, a mi ćemo s novcem od prodaje našim istim gostima nuditi čevapčiće, a uvest ćemo malo i tajvanske piletine koja će se zvati „kaplus tajvan“.

Da ne bi puno dužija, prijeći ću sad na ono bitno. Možda se netko od mjerodavnih s malim zakašnjenjem sjeti domicilnom stanovništvu podijeliti hvataljke za skupljanje boca, najlonskih vrećica i tko zna što li, čega još odbačenog. Tako bi to skupljanje otpada bar malo izgledalo vizualno humanije. Domaće se stanovništvo zaradi nada jedino od skupljanja boca koje će turisti odbaciti u prirodu ili u kante za smeće i na taj  će način sudjelovati u podjeli turističkog kolača (bolje rečeno mrvica što od tog kolača bude otpadalo pri rizanju).

Usporedbe radi, evo malo povijesti iz doba kad su Amerikanci za ogledalce i vatrenu vodicu dobili zemlju od domaćih Indijanaca. Uvidjevši što se to događa s poštenim ljudima Indijancima, pokušavali su ti isti bar donekle ispraviti počinjenu nepravdu te su im dodijelili malene rezervate, ali i financijsku potporu da žive ljudski i ponosno, odnosno da ne moraju skupljati otpad kako bi preživjeli.

Turizam na hrvatskoj obali, pogotovo u Dalmaciji, bio je uspješan samo u početku, ’60-ih godina, kada je domaće stanovništvo radilo u svom polju, proizvodilo voće i povrće, proizvodilo vino, ulje, držalo i uzgajalo blago i ribarili su te bi dolaskom ljeta spremni plasirali sve svoje domaće proizvode turistima i tako bi  oni poboljšali svoj kućni budžet i to bez ikakvog uplitanja stranih banaka. S tim novcem od zarade bi školovali svoju djecu da budu doturi, inžinjeri, kapitani, a oni što su slabije učili postajali bi političari. A sad njihova djeca ili unuci, unuke, čiste strancima jahte, bruse otrovni podvodni dio broda, a skupljaju i boce. Sigurno oni neće dočekati starost i dugovičnost i vitalnost svojih baba i didova!

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

0 39

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Rič autora: Svi su se neprijatelji udružili protiv naše lipe. Evo slušam i moje prijatelje Istrijane koji traže još veću autonomiju od matice Hrvatske, a u isto vrijeme slave Tita, da ih je on pripojio domovini Hrvatskoj. Nažalost sličnih razmišljanja ima u Zadru. Ali dragi moji Istrijani, Istra nije vraćena Hrvatskoj zbog Tita, nego zbog veledostojnika ili biskupa Dobrile, koji je saveznicima dokazivao s istarskim grobljima, gdje su bili pokapani pretežno hrvatski Istrijani, a ne Talijani. I tek zahvaljujući njemu je Istra ušla u sastav Hrvatske. Nažalost pa i on sam, gospodin Dobrila, kad je Istra napokon sjedinjena s maticom Hrvatskom, postaje živim svjedokom iseljavanja Hrvata i useljavanja nekih drugih. Čak je jednom prilikom spomenuo kako je bilo tamo više Hrvata za vrijeme fašističke okupacije, nego li poslije oslobođenja. A današnji stanovnici Istre ističu svoju multikulturalnost. A što je to multikulturalnost ako Brena tamo može pivati, dok je npr. Thompson nepoželjan. U multikulturalnosti se ne bi to trebalo tako gledati, niti izdvajati posebne kategorije pjevača i prema tome možda bi i Hrvati mogli ponekad nastupiti i zapivati u Istri. Primjera radi navest ću primjer koji dolazi iz Fažane, male luke za Brijune. Imaju oni tamo folklor talijanski, srpski i istarski, a di je tu hrvatski?! Još jedna primjedba – na tlo Istre nikad nije stupila tobož ozloglašena hrvatska vojska, a onda otkud tolika mržnja protiv te iste. U jame (fojbe) zna se koja vojska je bacala ljude, a protiv te iste vojske i njhovih zločina sadašnje stanovništvo nema primjedbe. Počelo je s Rijekom i kazalištem, raznoraznim udrugama, a sada evo i najnovijim potpisnicima Deklaracije o zajedničkom jeziku u Sarajevu. Ti isti sebi su dali naslov „poznati književnici“, „građani“, „intelektualci“ ili „lingvisti“, a otkud dolaze ti potpisi, od kojih je to osoba ili po vašem jeziku ličnostima, koji se predstavljaju tobož kao neki književnici. I Vuk je bio lingvist i književnik, a ja mislim samo vuk. Jeste li se zamislili otkud dolazi potpora projektu? Rade, Boris, Željka, Borka, a di su tu potpore Stipe, Mate, Jure, Jože, Ante. Po vašem će se na nacionalnoj hrvatskoj televiziji ponovno koristiti riječ hiljada kao tisuća, vlak kao voz, svećenik kao pop i sve u znaku Deklaracije o zajedničkom jeziku, dok se za isto vrijeme kod naših istočnih susjeda nikad neće dogoditi obratno. Oni nikad neće izgovoriti riječ vlak za voz ili za tisuću hiljada ili za popa svećenik. Molio bih potpisnike da spomenutu Deklaraciju čuvaju strogo za sebe. I poznata je izreka hrvatskog zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini  u Beogradu, prilikom izvršenja atentata na zastupnike iz Hrvatske, Stjepana i Pavla Radića, Basarička i druge, još 1928. godine rekao otprilike – proklet bio svaki političar koji bude raspravljao o sudbini Hrvatske izvan hrvatskog sabora!

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

 

0 37

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Uvodna rič autora: Uzbuna u Vladi – kako i što s Agrokorom, bolje rečeno što s kraljem (poljo)privrede. Nije problem u vlasniku, nego kako su to hrvatski zakoni dozvolili da padnemo u ovakvu situaciju, po mome – neizlaznu, u ruke globalnih inozemnih izrabljivača. Svu smo poljoprivredu uništili, male trgovine, male proizvođače, a ne kriminalne uvoznike svega i svačega. Ima primjera među tim uvoznicima koji nam uvoze nekvalitetno i kemijski tretirano meso i povrće i na te proizvode upišu lažnu deklaraciju da je to autohtoni domaći proizvod. Još nas uvjeravaju da se moramo zadužiti kod stranih investitora, jer da moraju proširiti proizvodnju i kad sebi i svojima dovoljno napune žepove, opskrbe se igračkama, vilama, jahtama i povećim računima na Bahamskim otocima, onda nas isporuče tim istim, tuđinskim investitorima. Ostali smo na isti način, pod isprikom investitcije, bez hotela, bez marina, bez telekoma, bez brodogradilišta, bez brodovlja. Ostale su još ceste, voda i šume, a za našu poljoprivredu zna se.

Promjene su velike u poljoprivredi, toliko smo organizirani tj. uznapredovali, da su nam proizvodi na tržnicama svi odreda svi isti po veličini, boji, veličini, pa čak i cijeni. Kupite li pomidor (rajčicu), krastavce kod bilo kojeg prodavača, trgovca, na zadarskoj ili biogradskoj tržnici, nema nikakve razlike. Svi su proizvodi isti. Na štandovima je ponuda ista, tako da pored rajčice, blitve, možete kupiti i bananu, naranču ili bilo koje drugo, egzotično voće. Čak nam se i gosti čude kako je to moguće ili nam je stvarno klima naklonjena, da sve to možemo proizvoditi ili je to sve prevara, a više bi moglo biti ovo zadnje.

Uništili smo ponos naših poljodjelaca, više im se ne isplati proizvoditi, nego moraju dilati za velike uvoznike, razne agrokore i puniti njihovu blagajnu. A za sebe ostaviti tek mrvice. Isto se događa velikim dijelom i u ribarenju. Ribari su postali prodavači, tako da na gotovo svakom banku u ribarnici nalazi se ista ponuda riba, čast iznimkama. Nažalost prije se po ribi i prodavaču znalo otkuda je riba, kao i kod prodavačice povrća otkud je povrće. Male tržnice i ribarnice u malim primorskim mjestima, još od Austro-Ugarske, su bile zamišljene kao izlazak malih poljoprivrednih domaćinstava i malih ribara da zarade koju kunu prodavajući višak proizvoda uz malu ili nikakvu nadoknadu za prodajno mjesto. Veliki trgovci i proizvođači neka otvaraju trgovine za povrće, voće i ribu.

U svemu ovome ima i smiješnih događaja, npr. veliko zanimanje postarijih seoskih domaćica za vozačkim ispitom. Znate li zašto? Pospani unuci neće im se rano dižu da ih odvezu do veletržnice da uzmu dnevne potrebe povrća za prodaju, pa moraju imati ispit za vožnju i sve to obavljati same. Kupnja auta opet će napuniti blagajnu velikim uvoznicima, a naša polja i dalje će biti zapuštena. Usput bih zamolio mlađu vozačku populaciju da toleriraju takve starije vozačice kad ih sretnu na cesti, jer od njihove zarade ipak će dobivati dio novca za večernje izlaske.

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

 

0 37

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Rič autora: Vlasnik jahte u vrijednosti milijun eura odmara se u Dalmaciji, pijucka pivo koje je stajalo oko tri kune nabavne cijene, dok moja baba u Tkonu mora u dućanu za istu tu pivu odvojiti barem sedam kuna – i to zovemo globalizacijom. Coca Cola i slični proizvođači morali bi otkupljivati plastične boce u kojima prodaju svoje proizvode i na taj način sufinancirati zaštitu okoliša. Nakon turističke sezone skupit ću raznog smeća, razvrstati ga po zemlji podrijetla, spakirati ga i poslati natrag odakle je i došlo!

Što globalizacija, na koju se svi u zadnje vrijeme zaklinju, nudi našem običnom, domaćem čovjeku? Gotovo ništa što bi mu pomoglo. Ako globalizacija znači da Talijanima prodajemo svježe sipe iz našeg čistog mora, a oni nama zauzvrat izvoze sipinu kost za naše kućne ljubimce u krletki ili crnilo u vrećicama od tih istih sipa po 15-ak kuna, tako Talijani dobiju našu svježu sipu zapravo besplatno. Onda hvala na takvoj globalizaciji, mi bismo radije zadržali svoje lokalno obilježje.

„Mobitel manager“ prozivamo za eko zločin, jer mi Japancima prodajemo zdravu tunjevinu, Arapima koze i kozji sir, a posredstvom „mobitel managera“ u Dalmaciju dolaze američki hamburgeri i tajvanska piletina. Neće dugo proći, Amerikanci će proizvoditi piletinu i ostalu perad bez perja i s četiri batka. Ovo je stvarnost koju nam spremaju zagovornici globalizacije. Uzgajat ćemo perad bez perja da od njega ne bismo napravili jastuke za spavanje, jer moraju „globalisti“ negdje plasirati svoje tablete za spavanje.

Ono što će našu turističku ponudu možda i najviše osiromašiti jest opadanje ljubavne moći od spize koja nam dolazi sa zapada. Nekad smo bili poznati po vještinama naših „galebova“, a danas po zatrovanim hamburgerima, Coca Colom i ostalim „globalizirajućim“ čimbenicima gubimo i dobar glas. I ne samo to, viagra i psihijatar glavna su obilježja globalizacije. Nije samo potencija u pitanju, nego i inteligencija. To je sve strateški upereno k tomu da počnemo koristiti viagru, a onda nakon godinu dana korištenja, da nam svako jutro bude potrebna konzultacija s vlastitim psihijatrom i to po cijeni 150 dolara po satu. Sve će ovo nas koštati i u zdravlju i u novcu.

Tijekom privatizacije učinjene su velike i nepopravljive griješke. Rasprodani su hoteli, turistička naselja i drugo. Našim gostima ne treba ono u što nas se pokušava uvjeriti: da treba svježi kapital za obnovu hotela. Hotele je bilo dovoljno očistiti, osvježiti novom bojom, promijeniti slavine koje kaplju, a najvažnije je da u tim hotelima ima pravog raspoloženja. Uzalud nam mramorna kupatila u hotelima u kojima su svi tužni. Gostima bi bilo draže da se dobro zabavlja i zdravo jede uz kupaonice s čistim keramičkim pločicama. Nama ne trebaju strani ulagači i stručnjaci u hoteljerstvu. Dalmacija je bila jedna od najelitnijih i najstarijih europskih turističkih destinacija. Štoviše, mi smo izmislili hoteljerstvo. Za gradnju autoputa možemo pozvati Amerikance, ali za ugostiteljstvo i turizam ne treba nam nitko soliti pamet. Rasprodaju hotela smatram rasprodajom nacionalnog blaga. Radi usporedbe, to bi vam isto izgledalo kao kad bi neki saudijski šeik prodao naftnu bušotinu nekom strancu. A u nautičkom turizmu imam nepokolebljivi stav da plastika nagrđuje naše more. Trebalo bi biti što više tradicionalnih drvenih brodova.

Gost je onaj što kupuje hrvatsko

Kako Nijemac, Austrijanac ili neki drugi nautičar može dobro popiti i dobro pojesti, postavlja se logično pitanje što on radi s otpadom. Imam originalno rješenje o zbrinjavanju otpada. Mišljenja sam da bi o smeću morali voditi računa oni koji ga proizvode. Ne može Coca Cola u ime globalizacije ostvarivati nova tržišta i ne misliti pritom na otpad. Slični proizvođači morali bi otkupljivati boce u kojima prodaju svoje proizvode i na taj način sufinancirati zaštitu okoliša. U zapadnoj Europi u koju se kletemo npr. ne možete kupiti novi uljni filter za motor, ako ne donesete staroga. Tako bi trebalo biti sa svim stranim proizvodima, pogotovo onima koji nam stižu putem globalizacije u Hrvatsku. Po mojoj procjeni, svaki gost koji posjeti Dalmaciju, sa sobom ostavi kubni metar otpada. Kad se to pomnoži s brojem gostiju, dobijemo impozantnu brojku koja opterećuje naša odlagališta.

Ode nam sva zarada na uvoz!

Tako postajemo deponij Europe, a to nam stvarno ne treba. Ja bih stoga smanjio apartmanski smještaj, a povećao pansionski. Tako bi se riješili velikog dijela otpada, a gosti bi nam puno bolje jeli. Osim toga imamo problem vikendica, nažalost većim dijelom u stranom vlasništvu, koji se ljeti pune s neprijavljenim gostima, tobože članovima obitelji, daljnjim rođacima i sl. I oni bi također trebali sudjelovati u čišćenju. Država ne može u Dalmaciju, kao ispomoć, poslati turističke inspektore s kontinenta za kontrolu financijskog učinka. Bio bi red da uz njih dođe i povelik broj čistača ili čistačica. Pa neće valjda staro i nemoćno pučanstvo Dalmacije, otoka i priobalja, čistiti smeće, dok će sva zarada dospjevati u zajedničku državnu blagajnu. O rezultatima ovogodišnje, na sav glas najavljene turističke sezone, imam svoj stav: sve ovo što zaradimo, te „milijarde“ morat ćemo potrošiti na uvoz! Ako se hrvatsko gospodarstvo temelji na uspjehu turističke sezone, na ono što će Istra i Dalmacija osigurati, da Istru i Dalmaciju na kraju ne ostavimo siromašne, ako svi ljetujemo i zarađujemo, onda bismo svi trebali jednako dijeliti i što je najvažnije – i čistiti. A je li to baš tako?

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

0 45

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Rič autora: Izgleda da mi u Lijepoj našoj nikako ne možemo proći bez novih – starih ukazanja. Najprije se duh maršala Tita ukazao na otoku Visu, a evo sad u našem Zadru nam se izgleda ponovno ukazuje. Ukazanju u Međugorju papa Franjo je naročito sumnjičav, za razliku od Fatime i Lurda, a vidjet ćemo naknadno i kakva će mu biti reakcija na ovo novo ukazanje maršala Tita u Zadru. Kome uopće trebaju učestale promjene imena ulica, trgova i riva (obala) u Zadru, vidjet ćemo u nastavku.

Učestale promjene imena ulica i trgova na našim prostorima postale su smiješne, ali i tužne. Zar nije bilo dovoljno podjela u našoj povijesti na „mi“ i „oni“?! Tako nam se događa da i relativno mladim ljudima u životnom vijeku promijene i do tri puta ime jedne te iste ulice.

U zadnjih 100 godina u našim primorskim gradovima mijenjali su nazive obala:

Obala Franje Josipa,

Obala kralja Karađorđevića,

Obala kralja Emanuela,

Obala Josipa Broza,

Obala kralja Krešimira (jedinog zaslužnog)

….da bi sad opet vraćali ime maršala Tita.

Ja mislim da u našoj Dalmaciji ima puno boljih i vrijednijih ljudi, a da nisu bili političari.

Svi se zalažemo za nekakvu Europu i njezina pravila igre. Ali gospodo, i u Europi nema ovakvih smiješnih imena obala, trgova i ulica, a da ne govorimo o spomenicima. Navest ću vam primjer jedne kulturne norveške, gdje spomenike grade samo običnim malim, ali svojim „velikim“ ljudima, koji su bez političke obojenosti, tako da im spomenici ostaju dugovječniji tj. nema govora o rušenju.

Npr. norveški partizani dobili su samo ploče s imenima na mjestima pogibije, a i druge vojske su imale pravo na dostojno obilježje. U gradovima grade se spomenici ljudima koji su zadužili naciju svojim velikim i malim djelima, a ne političkim. Možda se dogodi da zaluta i koji tzv. politički spomenik političaru, ali tek nakon duboke i seriozne dugogodišnje provjere njegove prošlosti i političkog djelovanja 200 – 300 godina unatrag.

Spomenici se grade rudaru, ribaru, doktoru, kapetanu u prirodnoj veličini, tako da se na njima i ptice odmaraju. A na našima ćete teško to primijetiti, jer svaki ima pušku i borbeni stav. Zato bih vas zamolio, i jedne i druge u Hrvatskoj, da malo razmislite o mom prijedlogu. Imena ulica, trgova, obala nek’ dobiju imena naših običnih velikih i malih ljudi, bez političke obojenosti. Konkretno imena zadarskoj rivi bila bi puno primjerenija i da se nazove:

Obala kaljskih ribara,

Obala preških lavadjera,

Ili Obala zadarskih obalaca (lučkih radnika).

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

1 31

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Rič autora: O zaštićenim vrstama

U javnim medijima diljem Lijepe naše vidimo kako su učestali napadi zaštićenih vrsta (vukova, divljih svinja, raznih udruga) na nas nezaštićenu i ugroženu većinu ovaca i janjaca (građana). Čak jedna manjina, koja je osjetila da smo mi većina odlučili osnovati vojsku za obranu naših većinskih prava i prava naših „ovaca“, oni isti koji su nas prisiljavali da služimo tuđinsku vojsku, sada se suprostavljaju ideji osnutka jedne nacionalne vojske koja bi potekla iz naroda.

U Lijepoj našoj ima puno primjera zaštite ugroženih vrsta i puno udruga koje brinu o svemu i svačemu. A bio bi red ponekad brinuti malo i o većini koja je isto tako ugrožena, pa možda popričati na terenu s ljudima kako taj njihov problem ugroženosti riješiti i na koji način. Jer ti zaštićeni ipak na neki način ugrožavaju nezaštićene.

Na dalekom Islandu, kada je jedna međunarodna udruga za zaštitu izlova bakalara predlagala zabranu izlova te vrste ribe, ribari su odgovorili: „Onda izlovite vi nas, pa će vam svi bakalari ostati na broju! Ali zato neće nas ribara biti.“

Zato predlagačima i zaljubljenicima vukova koji donose planove i rješenja kako se zaštititi tj. kako zaštititi ovce od vukova evo jedna je od mnogih, njihovih ideja je da se ovce od vukova ograde čeličnim ogradama. Gospodi koja to predlažu ja mogu predložiti jednu bolju ideju: Ogradite vi vaše vukove, pa kad ih toliko volite također i živite zajedno s njima! Zar ne bi bilo puno pametnije sačuvati sve ovce na broju i te naše ljude nego agresivne vukove?! Stječe se dojam da poslije zaštite vukova slijedi i zaštita i drugih ugroženih vrsta (kriminalaca). A mi većina građana morat ćemo se zatvarati u žice, ograde, imati najmanje 5 brava na vratima, kao što je slučaj u Americi gdje kriminalci slobodno šetaju ulicama dok se građani ograđuju ogradama, zatvaraju s puno brava i raznim protuprovalnim napravama. Ja ipak smatram da bi te ograde i te protuprovalne uređaje trebalo iskoristiti za čuvanje tih prethodnih, u našem  slučaju – „vukova“.

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

0 33

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Rič autora: Moramo li baš sve privatizirat i rasprodat?!

Hrvatska agencija za obalni i linijski prijevoz sprema se za dodjelu koncesija za plovidbu duž obalne plovidbe, a i veza otok – kopno. Natječaj je međunarodni. Interesanti su Grci, Talijani, a i „dunavska plovidba“. Bože, kako će to izgledati? Kuhari na tim „dunavskim brodovima“ su naučili spremati čepapčiće, a Jadran nije Dunav. Za vrime juga i bure, kad se brod počme valjati, čevapčići će izletit s grila, jer su okrugli, pa će posada i putnici ostati bez objeda. A naši stari kuhari s Jadrolinije su spremali na svojim brodovima bišteke (odrezak) u umaku, malo friganog krumpira bez friteze, jedno jaje na oko preko tog odreska, zelenu salatu, uz to bočica vina od tri i pol deca Pošipa ili Dingača, što je prava mediteranska ili srednjoeuropska kuhinja. A sada će biti čevapi, šljivovica ili pivo. Agenciji bih dao preporuku da pokušaju svoje naume ponuditi plovidbi norveškoj, danskoj, finskoj, pa ćemo vidjeti kako će reagirati te države koje su isto u sastavu Europske unije. Možda Grci tako ponude Turcima liniju u Istambulu na relaciji između europskog i azijskog dijela. A na tu nakaradnu ideju o budućoj jadranskoj plovidbi preporučam da pročitate moj stariji osvrt na tu temu. Evo kako ide…

Priprema se privatizacija legendarnog povijesnog putničkog brodara jadranske linijske plovidbe. Prijašnje jugoslavenske pomorske vlasti smo s razlogom kritizirali da nemaju dovoljno razumijevanja za jadransku Hrvatsku. U njihovo vrijeme su se rasprodali biseri hrvatske putničke brodogradnje, prodani su brodovi imena pjesnika, gradova, a na kraju ljepotica Jadrana brod „Jugoslavija“ . U isto vrijeme su kupovali rugobe od brodova.

Danas, kad smo „svoj na svome“ prodali smo brod „Istra“, pa „Ambasador“, prijašnjim imenom „Jedinstvo“, kojeg današnjih dana režu na komade u blatu dalekog Ekvadora. Je li baš tako morao završiti slavni brod „Jedinstvo“?!

Imaju li današnji moćnici bar malo pomorskog duha u sebi, imalo mediteranske sentimentalnosti. Izgleda da ne, već im je glavna misao samo profit.

Ta naša Jadrolinija sa svojim prepoznatljivim „Bilim brodovima“ građevnim spojem tradicije i modernog, prilagođenim svim vremenskim prilikama. Nije bilo neisplovljavanja. Bila je ujedno rasadnik lijepog ponašanja zaposlenika i putnika, koji su koristili njene usluge.

Veliki dio otočana primoraca se školovao i zbrinuo na tim brodovima. Svi smo mi dio te Jadrolinije, pogotovo zadarsko područje. Da nije bilo tih brodova malo tko bi u svijetu ranijih godina znao za Hrvatsku. Ti brodovi su svijetu pokazali biće i kulturu jadranskog čovjeka. Posada na izlascima domaćim i svjetskim lukama ponašala se uljuđenije i kulturnije od današnjih pozicioniranih ljudi. A kada sve bude privatizirano čisto sumnjam da će biti tako.

Opravdanja za rasprodaju da su to poslovni uspjesi nisu dovoljni. Niste prodali stare brodove, već ste prodali dušu otočana i primoraca. Za te naše veterane bilo je i puno boljih rješenja od blata Ekvadora. Opravdanja da se sve mora privatizirati ne stoje. Nije svijetu i Europi teško pojasniti da smo zemlja s puno otoka, nažalost većim dijelom iseljenih. A da preostalo stanovništvo mora imati sigurnu vezu s kopnom.

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre