Ciprin kutak

0 8

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Da li je Jadranska obala, bolje rečeno Dalmacija zaslužila ovakvu devastaciju u vizualnom, a i ambijentalno. Sve tuđinske vlasti zadnjih stoljeća su uvažavale mediteranski stil i štih, a sada kada smo dobili svoju državu sve smo to uništili. Zidna prodaja robe, puno kioska i šatora, puno orijenta , a sa njima i ćevapa ( tuljci od mljevenog mesa)

Gradovi garažnih vrata

Malo po zadarski Poluotok,a tim slijedom i sama Kalelarga, postati će ulica garažnih vrata. Tu sudbinu već ranije doživjelo je glavno središte Biograda –riva. Sve se događa ljeti: ljeti se trguje, ljeti se živi. Vlasnici poslovnih prostora sve manje su domaćini. Novi vlasnici borave na ovim prostorima samo kada se tu zarađuje. Dolaskom jeseni svoje trgovine, slastičarne, zatvaraju, ili što je još gore, na pročelja stoljetnih građevina mediteransko podneblja stavljaju plastična garažna vrata ili – željezne rešetke. Stari mještani koji se sjećaju 2. Svjetskog rata kažu da ni talijanski zatvor koji je bio na toj istoj rivi nije bio tako okovan.

Ako je tu sudbinu grad Biograd prihvatio kao nešto normalno, to se ne bi smjelo dogoditi zadarskom Poluotoku. Puno se govori o tome kako ga oživjeti. Rješenja, naravno ima.

Ako se u većim prodajnim centrima izvan Poluotoka prodaju proizvodi najvećim dijelom iz uvoza, , zašto onda Poluotok ne bi postao središtem domaćih proizvoda? Cijelu staru jezgru, čak i Kalelargu, trebalo bi osmisliti i urediti u mediteranskom stilu: puno malih trgovina, tavernica s velikim izložbenim štandom na kojem bi bila velika rashladna vitrina iu u kojoj vi vila izložena domaća jela iz mora i s kopna okolice, marinirana riba, hobotnica, salate, pršut,sir, slani inćuni, srdela, tvrdo kuhana jaja… Mediteransko jelo, recimo pofrigane kozice, ne bi smjelo biti skuplje od 15 kuna.  Može se pojesti i s nogu za šankom. Na kraju sve to zalijete čašicom crnog vina, ali vina proizvedenog isključivo na ovim našim prostorima. Također ne smijemo zaboraviti da glazba mora biti dalmatinska; dalmatinski pjevači i klape.

Ovakvim pristupom problemu oživljavanja Poluotoka, na tržište bi se plasirali domaći proizvodi: meso, riba, sir, povrće, vino… trgovine bi također mogle prodavati izvorne rukom rađene suvenire, a ne uvozne iz Kine i Indonezije. U istim tim trgovinama mogli bi se prodavati i glazbeni CD-i s izvornom dalmatinskom glazbom. Možda bi se mogla i koja uličica ostaviti noćnim damama, ani naravno, i ta uličica bi bila mediteranskog stila s lokalima koji imaju istu ponudu hrane, pića i gozbe, a dame bi bile ravnopravne sudionice rasprava za šankom gdje bi se jelo i ilo, pa bi možda pokazale malo više iznad koljena, ali zato ne bi bile izložene gole na cesti, s cijenom kao na, tobože, humanom i kulturnom zapadu.

Zadru bi se vratio mediteranski sjaj kakav je nekada imao, smanjila bi se ovisnost o drogama i svi bi zarađivali. Poluotok bi oživio i zimi i ljeti. Znam, puno vas će reći da je to neizvedivo, pa ako je neizvedivo nemojte onda jadikovati, nego lijepo prihvatite sudbinu grada garažnih vrata i željeznih rešetki.

Stipe Ivanović

0 8

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Da li moramo baš sve privatizirati, rasprodati pod isprikom da od nas to očekuje EU. Zašto onda u toj istoj EU Njemačka, Finska i dr. neće posrnule privatnike, a strateške firme stavljaju u državno vlasništvo. Izlaska iz krize nema rasprodajom, nego će se potonuti u još veću ekonomsku krizu i još veća zaduženja.

Novi kolonijalizam

Tko u svijetu još traži tuđe investitore? Zamislite, pogotovo u turizmu kojeg su osnivači prostora jadranske Hrvatske osmislili među prvima u svijetu, da ne nabrajam sve destinacije, spomenuti ću Opatiju, Crikvenicu, Rab, Hvar, Dubrovnik, a kasnije cijeli Jadran. Turci do našeg Domovinskog rata, bolje rečeno 1990., nisu se bavili turizmom, izuzev što su imali dva-tri hotela u Istambulu gdje je dolazila svjetska svita, a ovakvom današnjom ponudom turizma nisu se bavili, da bi danas nas pretekli, a mi im još nudimo naša turistička naselja, hotele, čak i marine (luke), koje je izgradila stara Austro-Ugarska.

Naše vođe se opravdavaju da mi nemamo sredstava, zato to moramo dati strancima. Gospodo, ako ste sposobni dajte mjesta stručnima i sposobnima. Za hotele nisu potrebna velika sredstva za obnovu. Hotele samo treba prebojiti, osvježiti,popraviti špine u kupaonicama da ne kapaju, očistiti okoliš. Vratiti stručan kadar da osmisli ponudu, uljuditi osoblje, to znači da konobari nemaju tetovaže na rukama, a ni naušnice kroz nos, vratiti osmijeh radnoj snazi, znači redovne plaće, stalni radni odnos da i ono dobije dio turističkog kolača, a ne da samo taj kolač uzimaju banke, veliki trgovci, a mrvice država, pa e vam turisti dolaziti i poslije sezone. Hotelska poduzeća moraju  biti ,pogotovo u malim dalmatinskim sredinama, proglašena strateškim interesom, to znači da veliki utjecaj ima država, lokalna zajednica, drugim riječima lokalno stanovništvo. Ovakav pogled na ovo vam se čini neizvediv, čak nazadan. Ovo što radite i nudite je novi kolonijalizam, „bogati pojedinac, siromašan narod“, slijedi iseljavanje malih mista. A davne 1970. sam upoznao takav pristup stranog investitora, a i posljedice takvog investiranja na lokalno stanovništvo.

Te davno 1970. Godine sam plovio na našem brodu za kružna putovanja. Vozili smo američku klijentelu po karipskom moru. Brod sa 100 članova posade, 300-tinjak gostiju, i uplovio u jednu malenu luku na tom otočju. Drvena riva. Kad smo pristali okupila se poveća skupina domaćeg crnog stanovništva. Ulovili bi u uvali neposredno blizu broda velike puževe u kojima je bilo skoro pa kilogram mesa. Spekli bi ga, najeli se prave ekološke hrane, a kasnije bi oklop prodali našim gostima. Bili su sretni, veseli i nasmijani.

Poslije nekoliko godina smo ponovo uplovili u istu luku, ista drvena riva, ali manje naših crnih prijatelja, lijevo od luke gdje je bila pješčana uvala, vidim velike promjene. Luksuzni hotel, pravo veliko strano ulaganje. Pitam grupu koja se okupila oko broda di je onaj moj prijatelj što je prodavao puže i njegova sestra, a oni mi odgovaraju da je on zaposlenu hotelu, peče cili dan hamburgere. Pitam ih kolika mu je dnevnica? Oni mi odgovaraju – 2 dolara na dan. A di su puži? Nema više slobodne prodaje, već te puževe prodaje njegova sestra za istu dnevnicu cili dan. A ja sam odgovorio: „Sigurno se više ne smiju,“  u sebi sam pomislio jadan narod.

Stipe Ivanović

0 7

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ  AUTORA

Molio bi aktualne moćnike, vlast, a i oporbu malo više kulturnog izražavanja u raspravi o situaciji u Našoj Lijepoj. Budite uljuđeni, kao što se očekuje od svih sudionika u turizmu, jer od uspjeha nadolazeće sezone ipak dobivate najveći dio kolača.

Pomorsku zemlju neka vode pametni ljudi koji znaju plivati, pa će nam i Lijepa Naša isplivati iz ekonomske krize!

Vrtimo se u krug i nikako do rješenja o izlasku iz ekonomske krize koja nas je zdesila i koja je mnogo gora nego kako neki čimbenici misle. Nemojmo više griješiti  i pokušajmo krive poteze ispraviti, a ne donositi još gora rješenja koja su nas i dovela do ovakvog stanja. Nema opravdanja da je ovakvo stanje povezano sa svjetskom ekonomskom krizom. Sami moramo donositi odluke koje će dovesti do oporavka. Do sada smo radili suprotno od zdravog razuma. Primjera ima puno. Navesti ću neke poteze koje smo radili u nedavnoj prošlosti, iako prosječni građani bez puno ekonomskih škola znaju,da izlaska iz krize nema, bez organizirane poljoprivredne proizvodnje, turizma, jadranske tradicionalne industrije, bolje rečeno brodogradnje,a uz nju pomorstva, trgovačke mornarice i putničkih brodova za kruzna putovanja, nema rješenja za Lijepu našu. Mi suprotno, kada je poljoprivreda, stočarstvo u pitanju, selimo iz priobalnog okruženja kamenjara u Varaždinsku županiju, pa će koze brzo oboliti, a dalmatinska zagora iseliti, jer ove masline koje su zasađene će se smrznuti i od biznisa s uljem neće biti ništa. A sredstva poticaja uludo utrošena. Moram vam reći da za vrime Austrije u Dalmaciji poticaja za mediteranske poljoprivredne kulture je bilo samo za pet kilometara od morske linije. Slavonce se nagovara da prestanu sijat žitarice. Panonija još od starih vrimena je bila, kada prevedemo na hrvatski jezik, krušnica sada pokušavaju proizvoditi povrće pa će potrošiti puno nafte i neće biti ništa od posla. Ima i gorih primjera, jedan gospodin u okolici Zagreba pokušao je proizvesti crno vino „plavac“, pa je po zemlji stavio ogledala da isijavaju sunce i nada se da će mu vino biti jednako primoštenskom. Kada je u pitanju turizam, brodogradnja i pomorstvo, jednom riječju Jadranska privreda još u davnih vremena bila u sastavu Austrija-stara, Jugoslavija, nova Jugoslavija,te tuđinske vlasti su znale i bez puno završenih fakulteta, da je to jedina zdrava privreda, zarađuje se pravi novac „deviza“, a ne štampanjem. Zato su ulagali u sredstva za gradnju pomorske flote, a sa time i brodogradnju. Da vam ne zaboravim napisati, čak smo imali putničku flotu, malu ali poznatu, sada smo bez ijednog broda za križarenje sada kada smo svom na svome. Slušamo neke nove ekonomiste koji nemaju veze s morem, i drže nam predavanja da za brodogradnju nema spasa. Ima za brodogradnju spasa, može se bolje reorganizirati. Možda preseliti van gradova. Sve se može samo ne zatvaranje. Zato bi završio „dajmo dite materi“. Slavonci najbolje znaju što im je raditi. Sam povijesni naziv panonia znači žitarice. Zagorci isto znaju što je njima raditi, a mi Jadranska Hrvatska i stari naziv „Tera Nauta“, zemlja mora i mornara, znači ploviti, raditi brodove, proizvoditi crno vino, ulje, ali ne više od pet kilometara u dubinu od morske linije, pogotovo masline. Ljeti poslužiti goste svojim proizvodom, a ne uvoznim. Zato tu „Pomorsku zemlju“ neka vode pametni ljudi koji znaju plivati, pa će nam i Lijepa naša isplivati iz krize.

Stipe Ivanović