Kolumne

0 52

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA:  JADNE PTICE I KOKOŠE

Tek što su se smirile medijske histerije i strasti zbog salmonele pronađene u pilećem mesu i jajima, kad eto nam nove/stare pošasti zvane ptičja gripa, kao „vrlo zarazna bolest peradi i drugih prtica“. U tom smislu evo moga osvrta na istu temu od prije nekoliko godina, jer poruke su još uvijek aktualne…

Ptičja gripa širi se svijetom velikom brzinom. Strah je prisutan u svim zemljama; jednak u razvijenim i nerazvijenim. Prve informacije su bile da oboljele ptice stižu iz dalekog Sibira, pa onda slijedom Turska, Mađarska, Hrvatska i Slovenija. Nakon toga slijede zabrane uvoza piletine iz jedne u drugu zemlju, jer su tobože samo „naše zdrave“. Potpuno krivi pristup problemu! Ptice ne poznaju granice, nemaju ni putovnice, a ni zdravstveni karton. Kada se uvidjelo da se na taj način nemoguće zaštititi, donose se odluke o pogubljenju peradi na malim domaćinstvima. Poslije će doći odluka o uništenju i „divljih“ ptca, a s njima i našeg galeba. Bože kakva će to biti Dalmacija bez našeg galeba, simbola slobode i lipote?! Nećemo moći više ni pisme o njemu pivati!

Sve je to nažalost krivi pristup problemu. Pokušavamo riješiti posljedice umjesto uzrok! Ptice, a ni naše domaće, donedavno zdrave kokoši, najmanje su krive za sve ovo što im se događa. Svemu ovome kriv je čovjek kojeg neobuzdani kapital tjera da zagađuje okoliš, a od toga zagađenja najviše stradavaju oni koji su najmanje krivi za to zagađenje.

Taj isti divlji kapital je i ovu zadnju nezgodu iskoristio u svoju korist. Svoje kokoši je proglasio jedinom zdravom. A te jadne kokoši uzgajaju u neprimjerenim prostorima; na tisuće kokoši na malo kvadrata, dobro nafilane medikamentima tako da nisu opasne po ljudsko zdravlje na kraće razdoblje, ali zato truju čovječanstvo polako, na duže vrijeme. Takove farme čak i uređena Njemačka zabranjuje snimati da građani ne mogu vidjeti što jedu. Ameri su išli još dalje: proizveli su kokoš bez perja s četiri batka. Zbog velike težine ne mogu ni hodati, a kamoli letjeti!

Možda je tu istu tehnologiju pokušala i Rusija u hladnom Sibiru, pa su se tako razgolićene kokoši prehladile, a kao rezultat toga je ova naša, zasada samo ptičja gripa!

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović – Cipre

 

0 24

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA: NEĆE IĆI GOSPODO!

E moj narode, evo najavljuju naši nadređeni ponovni povratak na selo, motiku u ruke, grablje, rad na zemlji, a neki bi i štap pa čuvati ovce i koze. Obalu i turistička naselja treba napustiti da bi razni mešetari te vaše prostore prodali strancima, s tom zaradom napunili džepove, a i državi bi dali nešto, mrvicu. Dokle će naš narod seliti doli, pa gori, pa opet doli…meni to sliči najviše na seks.

Naši učeni akademici kao da su od jučer, pa ništa ne znaju o našoj zbilji iz prošlosti. Naši poljodjelski prostori su od ’60-ih godina prošlog stoljeća bili uljuđeni, obrađeni, izgledali su kao najlipši đardini (po novome parkovi), a ondašnje vlasti, s njima i pojedini akademici govorili su: „Što će vam narode masline, vinova loza, ovce, koze, a što će vam i obrađena polja? Ajmo svi u gradove, u tvornice,  tvornice su vam budućnost.“. Ljudi nisu vjerovali tim pozivima u početku, ali ipak su morali popustiti i napustiti sela. Država im nameće neviđene poreze. Poljodjelcima na otocima i priobalju ostavlja 12 litara maslinovog ulja po osobi u kućanstvu, a razliku otkupljuju u bescijenje, tako isto i vino. U Zagori dalmatinskoj zabranjuju uzgoj koza, jer da tu moraju narasti velike šume po uzoru na Sibir.

U stvari sve je to bilo u interesu komunističke (socijalističke) revolucije, jer je revolucija trebala potporu, jedino radnička klasa tvornička daje potporu socijalizmu odnosno komunizmu, zato jer tvornički radnik nema konobu punu ulja, vina, hrane, nego dan za danom dobiva dnevnicu kojom može kupiti kruh i mliko, ostane nešto sitno za režije, tako da postane poslušan. Poljodjelac s punom konobom je razmišljao malo drugačije. Da mu se ubije dostojanstvo, tom seoskom čovjeku odvlači mu se blago iz staja, ovce, koze i prasad, ulje, vino, odnose se stare ure sa zida, makine za šivanje Singer, sve u ime revolucije (za radničku klasu).

Sada kada je industrijski rad propao, nema se od čega plaćati radnika, nego mu se nezaposlenome mora davati naknada. Ajte sad narode ponovno na selo raditi, a mi ćemo u gradu živjeti ponovno uz vašu potporu, u vilama kao nekadašnji zemljoposjednici (conte). Ali njih je bilo malo, a vas je danas previše conta se razmnožilo, a i raznih akademika. „NEĆE IĆI GOSPODO!“. Narod je progledao, a i opametija se.

U Biogradu na Moru,

Stipe Ivanović

0 22

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Malo će se promijeniti nabolje našoj mladoj populaciji. U ovakvom okruženju neće pomoći predavanja s naglaskom na štetnost droga na zdravlje, rano otkrivanje roditeljima ni razne metode odvikavanja. Sve to navedeno će dati malo rezultata. Prema nekim istraživanjima imamo puno više ovisnika o drogama nego zemlje Europske unije, a među Jadranskom mladeži ti su podaci još gori. Takvo stanje u priobalnoj Hrvatskoj je „još gore“ iz više razloga. U ubrzanoj privatizaciji, tajkunizaciji, mladi ostaju bez dobara, nema više samoinicijative, a ni previše svijetle budućnosti. Slijedi preliberalni odgoj koji je zbog povijesno-tradicijskog naslijeđa neprimjeran: škola, televizija, razni „Iskoraki“, Big Brotheri i sl. Građanski tradicionalni ristup odgoju se proglašava nazadnim, konzervativnim. Stječe se dojam da jedni pale vatru, a drugi gase, ali u ovom slučaju je više onih koji pale.

Ovisnost se ne rješava bez druge ovisnosti. Svako drugo razmišljanje neće dati rezultata. Japan ima puno ovisnika, ali ovisnika o radu. Možda nist znali da je Japan danas svjetska tehnološka sila, dan danas ima tradicionalan odgoj učenika. Djeca im pohađaju školu u odijelima koja su slična odijelima naših djedova i baka iz vremena Austro-Ugarske. Naši mladi po odijevanju najviše sliče Amerikancima i to onima iz „crnih četvrti“. Još je jedna bogata i napredna zemlja, Norveška. Da bi se sačuvao kult rada i kultura ponašanja, studenti bilo kojeg fakulteta ili staleža moraju jednom tjedno odraditi najteže poslove u tvornicama riba, da bi se saživjeli sa radnicima. Riba je u Norveškoj ponos, riba koja ih je othranila kada su bili siromašna nacija.

Problemu ovisnosti ne bi se trebalo prilaziti istim metodama. Za različita područja potrebno je uvažiti povijesno tradicijsko naslijeđe. Zemljopisni prostor primjera radi, u Dalmaciji nikada nije bilo kmetstva u izvornom obliku veleposjednik-kmet, već je bilo veleposjednik-dioničar. Građani su bili individue, samostalno su brinuli o sebi i sudjelovali su u podjeli dobara. Dan danas taj odnos je sačuvan u ribarstvu; zarada se dijeli po ulovu. Danas u ovim stresnim vremenima divljeg kapitalizma, građani postaju obične brojke. Posljedica toga je ovo što imamo. Da bi se takvo teško stanje promijenilo moramo se svi promijeniti. Na državnoj razini moramo se zalagati za ravnomjerniju podjelu nacionalnog bogatstva. Obitelj da posveti više vremena djeci, Crkva po mogućnosti da dade svećenika porijeklom iz iste sredine gdje službuje, radi lakše komunikacije s mladima. To isto bi trebalo važiti za učitelje nižih razreda, da bi djeci približili veličinu, ponos i poštenje njihovih predaka, a da i ne govorimo o učiteljima, profesorima glazbenog, koji bi ih u najranijoj mladosti trebali podučiti lijepom dalmatinskom pjevanju. Rezultati takvoga pristupa će se brzo osjetiti. Nestati će veliki broj ovisnika, a sa njima i dilera. Mladi bi tako u najranijoj, osjetljivoj dobi dobili smjernice za cijeli život. Postali bi ovisnici, ali ovisnici o poštenju i radu koji će biti adekvatno plaćen, a poslije rada, navečer uz čašicu vina, uz lipu glazbu sa svojom odabranicom.

Stipe Ivanović

0 19

stipe ivanovic

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Iselila Slavonija, naša Dalmatinska zagora i otoci, a sada je na redu i priobalje. Čudno je za Dalmaciju, a sezona je uspješna. Tko će ostati, ostati će zaštićene manjine, razni filozofi i politolozi. Za njih se brine, a imaju i potporu Države. Nama većinskima neću ni reći ime, jer bi se uvrijedile manjine. Mi završavamo strukovne škole, strojari, inženjeri, doktori, pomorci sutra će biti isto zbrinuti, ali u svitu. Za njih će se pobrinuti strane agencije.

Odlazak bez nade u povratak

Prvo iseljavanje s otoka i primorja je počelo još u vrijem kada su naši prostori bili u sastavu Austro-ugarske. Drugo je uslijedilo pedesetih godina prošlog stoljeća, točnije po završetku Drugog svjetskog rata. Danas slijedi zadnje iseljavanje i to iseljenje bez povratka. Prijašnjim iseljenjima su se suprotstavili učeni i rodoljubni ljudi, kao jedan saljanin Petar Lorini. U to vrijeme , kada je vidio kojim pravcem to ide, kod austrijskih vlasti zahtijeva izgradnju tvornica riba duž Jadranske obale, da bi preostalu populaciju stanovništva zadržao na otocima i time spriječio odumiranje stanovništva.

Drugo iseljenje započeto je pedesetih prošlog stoljeća raznim prisilnim otkupima ionako malo proizvoda poput vina, ulja i sl. Narod iseljava ponovo u prekomorske zemlje i veće centre uz obalu. Kada su u pitanju Dalmacija otoci, vlasti su se otrijeznile, pokušavaju nepravdu ispraviti, daju zaposlenja u tvornicama, a jedan veliki dio muške populacije zapošljava se na trgovačkim brodovima. Zbrinuto stanovništvo pored zaposlenja, vikendom pronalazi slobodnog vremena za povratak na otoke gdje obnavlja i uređuje stare kuće ili grade nove. Uz mali ribolov, malo maslina i turizma to sve nekako funkcionira.

Ovo stanje danas je mnogo pogubnije od svih ranijih iseljavanja. Nema više pametnih Lorinija, a ni mudrih i poštenih narodnih predstavnika. Preostalu zdravu mladež pozivaju strane agencije na ponovno iseljenje, nudeći im bogat život u dalekoj Australiji, Kanadi, Njemačkoj i Irskoj, a u isto vrijeme agencije diljem europskih i svjetskih metropola nude prodaju kamenih kuća duž cijele obale, pogotovo otočnih. Nešto tu nije jasno. Mladi iseljavaju, a u isto vrijeme imovina im se procjenjuje na nekoliko stotina tisuća eura. Postavlja se pitanje kako to mi prodajemo zlatne rudnike strancima. To bi bilo isto kao kada vi šeici prodavali naftne bušotine umjesto nafte. Ali oni nisu toliko ludi „ka mi“! Svi raniji odlasci u prekomorske zemlje bili su u nadi za povratkom barem u starim danima, da umru na mru i da budu pokopani u svojoj Domovini. Ovi novi iseljenici se neće imati gdje vratiti jer će njihova imovina biti rasprodana.

Stipe Ivanović

0 31

stipe ivanovic

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

Pogledi na naš hrvatski pravopis političara i jezičnih stručnjaka su nedorečeni i neodređeni. Rasprave i polemike bave se nebitnim stvarima da li ćemo pisati neću zajedno ili odvojeno „ne ću“, jer u naš su se jezik uvukli mnogo veći i opasniji propusti. Primjera radi kako nazivamo velečasnog – pop, tako da nam građani, manje upućeni iz drugih slavenskih zemalja, isto u Europskoj Uniji, misle da smo pravoslavci. Spomenut ću riječ povijest, zemljopis. Sve češće pišemo i govorimo historija, geografija ili trgovina, koju smo prekrstili u dućan (turski), a da ne nabrajamo dalje. Svima su nam puna usta EU-a, zajednice gdje političari skupljaju poene. Vrše se prilagodbe na svim poljima: Zakoni, privatizacija, poljoprivreda itd., zašto onda ne bismo vršili prilagodbu hrvatskog jezika i pravopisa i vratili ga na vrijeme do 1918.g, jer smo tada bilu sastavni dio uljuđene Europe.

Znam, teško će doći do takvih odlika, jer VAS je puno visokopozicioniranih koji radije koriste istočno-hrvatski izričaj. Nema korijenskog jezika čakavica-ikavica-kajkavica, nego je to zamijenjeno tobože ispravnom štokavicom-ijekavicom. Možda i za to ima opravdanja, ali ovo današnje korištenje  „štakavice“ nema opravdanja. Nažalost u cijeloj Hrvatskoj veliki dio elite javnih medija, televizije, glumci, pjevači i političari koriste javno istočnu verziju našeg jezika „šta“. Možda je i to doprinos ponovnoj zajednici nazvanoj Zapadni Balkan. Radi usporedbe, ovo me sve podsjeća na srpsko-turske odnose. Srbi im nisu privrženi, a ponašaju se turskije od samih Turaka. Uz prometnice peču na ražnju janjce i kokoše, a to se danas u Turskoj smatra nehigijenski pa je i zabranjeno.

Moram priznati da i mi takve slike imamo uz naše prometnice. Uz takav istočni ambijent ide i istočna verzija jezika. Zato političari „jezikoslovci“, ako stvarno volite jedinu nam domovinu Hrvatsku i njen jezik, pročitajte prvo pisane knjige naših jezikoslovaca pa ćete vidjeti i upoznati lijepi, melodičan jezik. Jezik je živ i mora se mijenjati, ali da li to mijenjanje uvijek mora biti na našu štetu – „škodu“. Štetno razdoblje je nastupilo 1918.g ulaskom u Balkansku zajednicu. Sustavno je naš jezik posrbljen, pogotovo dogovorom o jeziku u Novom Sadu. Zato danas kada smo samostalno, pokušajmo te greške, po hrvatski napake, ispraviti.

Stipe Ivanović

0 30

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ  AUTORA

Uspjeh sezone se ne mjeri gužvom na cesti, na to će vam se nasmijati i ekonomisti koji su završili školu planske privrede. Uspjeh sezone se mjeri samo količinom kolača koje je dobilo domaće stanovništvo.

Turistička sezona i njen financijski doprinos posrnuloj hrvatskoj privredi

U zemlji koja nema svoju proizvodnju, pogotovo vezanu za turizam i ugostiteljstvo, sezona nema nikakav ili mizerni učinak. Kako smo to zaradili 8 milijardi eura od turizma, ako smo u isto vrijeme povećali sve troškove prema inozemstvu?

Otvarajući velike prodajne centre po Hrvatskoj, pogotovo uz našu obalu, pokušava se građane uvjeriti da je to za njihovo dobro i da će se tu zaposliti. U Splitu su to čak povezali sa uspjehom stoljeća. Zaposliti će tisuću ljudi u trgovačkim centrima. Točno je to, ti ljudi će se zaposliti i dobiti mizernu plaću, ali u isto vrijeme će mnogo više tisuća ljudi ostati bez posla u proizvodnji – poljoprivredi, jer u tim centrima se prodaje roba iz inozemstva, a ono malo našeg je ustvari samo prepakirano.

Zamislimo se malo, pogotovo vi koji odlučujete o sudbini naših građana, zašto su stranci izabrali Lijepu Našu za otvaranje trgovačkih centara i banaka? Izabrali su je, ako ne znate, da nam je kupe za malo novca. Znaju oni da njihove proizvode nećemo kupovati našim proizvodima, već ćemo kupovati prodajom naše obale i otoka.

Sličan primjer iz povijesti kada su „Englezi“ došli brodovima na američko tlo zatekli su tamo vlasnike te bogate zemlje „Indijance“. Najprije su postavili stolove i štandove s ogledalcima, bilo je tu i vatrene vodice, razne ogrlice. Naivni Indijanci su kao i naši današnji stanovnici, to kupovali prodajom svoje zemlje, jedina je razlika što mi danas, umjesto ogledalaca i ogrlica, kupujemo automobile, raznu „luksuznu“ robu, tekstil, parfeme… Tom nepotrebnom kupovinom svega i svačega, naši građani postaju sve veći ovisnici kupovanja. Posljedica takvoga kupovanja će se brzo pokazati, postati ćemo najamni radnici, živjet ćemo u iznajmljenim stanovima, biti ćemo ljudi bez ponosa, odnosno beskućnici.

Sezonom smo počeli, pa bi sezonom i završili. Konzumirajući hranu iz tih mega centara koja je sva konzervirana raznim opasnim konzervansima i genetski modificirana, na naše ljude, koji su do nedavna jeli zdravu hranu, djeluje ubitačno. Građani postaju bolesni, predebeli, a na Jadranu se čak vidi da nisu potentni kao što su bili njihovi slavni preci, poznati „galebi“. Tako da nam ode i zadnji adut lokalne turističke ponude, odoše nam gošće litovati u Grčku i  Tursku gdje se još jede prirodna zdrava hrana pa su tamošnji galebi još aktivni.

Ivanović Stipe

2 34

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Arhitekti, ne hvatajte se posla ako ne pripadate tim prostorima, kad je u pitanju mediteran, jer to je sveti prostor graditeljstva.  U toj istoj svetoj zemlji kada je u pitanju i niskogradnja, ulice su bile suhe za vrime kiše, jer su građene zaobljene kao , a kiša je išla livo desno, ako ne znate pogledajte ulice u Zadru, Trogiru, Dubrovniku. Projektanti i izvođači radova na cestama bi trebali graditi po kiši, kako bi znali gdje će napraviti nagib i mjesto za odvodnju.

Arhitekti, inženjeri i njihov udio u narušavanju skladne po mjeri čovjeka mediteranske arhitekture

Proputujete li iz Biograda cestom, morem do Zadra, vidjet će te razne stilove gradnje kuća, a da ne govorimo o izgredu apartmana. Stilovi se miješaju od zagorsko alpskog, kontinentalno orijentalnog do kolonijalno viktorijanskog stila. Ima građevina koje sliče na autobusne kolodvore, jer su im na fasadama u prvom planu okrugle ure/satovi, neke i na zatvore, ima ih s fontanama u dvorištu, koji su izgrađeni na stupovima da se bolje vide s veste, a osobe koje sjede poredane njih ne vide ih. Fasade tih kuća su posebne priče. Neke su hrapave, kao da su u Bavarskoj. Naši arhitekti vole kopirati, a zaboravili su da u Bavarskoj nema gušterica dok u Dalmaciji ima, tako da im hrapava fasada dobro dođe za penjanje do soba. Ima ih i koji bojaju jarkim bojama, crveno, žuto,plavo…, te boje su prikladne Skandinavskim zemljama tako da bi se za maglovitih dana pijanci mogli vratiti doma, jer se boje razlikuju pa bi znali koja je njihova kuća.

Svega se tu može vidjeti, a najmanje novih građevina koje bi slijedile skladan Mediteranski, po mjeri čovjeka, stil. Gdje su lijepe male kuće pokrivene crvenom kupom kanalicom s lijepim dimnjakom,kuće su na kat s lijepom balaturom/skalinama, gdje su mali lijepi, visoki, a uski prozori sa škurama. Te su kuće bile građene skladno s okolišem, najvećim dijelom su bile postavljana paralelno s našim obalom, okrenute suncu koje ih je obasjavalo najvećim dijelom dana. Prozori su bili uski, a visoko tako da tijekom dana zrake sunca prođu svakim dijelom kutka sobe, ali ne prevelikom količinom da ljeti ne bi bilo prevruće, a zimi prehladno. A opjevane balature u pjesmama imale su namjenu čuvati vrata konobe od sunca da ne bi došlo do nagle promjene temperature u konobi, da se ne bi pokvarilo vino, sir i pršut. U ljetnim neverama bi se pod nju naš dragi tovar sklonio od kiše. Fasade su bile glatke, jer na našem vjetrovitom terenu gdje puše bira, jugo nosi prašinu iz mora, pa se manje zadržava na zidu. Ima primjera gdje se čak i na ptice mislilo pa su na pročeljima kuća ostavljana udubljenja da bi ptice mogle savijati gnijezda.

Arhitekti, inženjeri pogotovo ako ste ponikli iz ovih naših prostora, slijedite nauk i iskustvo naših starih, oni su vam ostavili nasljeđe puno lijepih građevina, napravili su velika dijela koja su upisana čak u svjetsku baštinu lijepe gradnje, primjer Dubrovnika, Korčule, Zadra, Rab. Nemojte više kopirati tuđe i ružne građevine jer ćete u suprotnom dospjeti u knjigu svjetke baštine ružne i nagrđene gradnje.

Stipe Ivanović

1 29

stipe ivanovic

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

 

 

RIČ AUTORA

Pročitajte!

„Izgorila“ Dalmacija

Požari u Dalmaciji nisu došli preko noći ili slučajno. Još davne 1918. Godine Hrvatska s Dalmacijom napušta Mediteran i Europu i prilazi u milje zapuštene udruge zemalja imenom „stara Jugoslavija“. Ulaskom u tu zajednicu u kojoj se i u skupštinu moglo donositi oružje i pucati, prilikom zasjedanja u Beogradu zastupnik Dalmacije postavio je pitanje obnove svjetionika koji su izgrađeni za vrijeme Austro-Ugarske, ministar tadašnjih vlasti mu je odgovorio, što će vam svjetionici kada vam je jeftinije ugraditi „fenjere“ svijetla na pramcu broda pa neka vam osvjetljava put. Možda ste se zamislili što vam pišem ovo, a u pitanju su požari!? Pišem zato što danas imamo istu situaciju, nema razumijevanja za Dalmaciju. Jedan predstavnik vlasti boraveći na Visu, obećao je Višanima bolju opremu o kanadere za gašenje požara. Dalmacija i naši otoci ne gase se samo kanaderom i boljom opremom, ona se gasi samo vraćanjem sa balkanskih prostora ponovo u milje mediterana i uredne srednje Europe. Zato Visu i ostalim otocima i cijeloj Dalmaciji treba oporavak ponovno čišćenje šuma, pogotovo borovine. Poslije opožarenih naših otoka ukažu vam se neke pregrade (suhozid sa velikim brojem kamenih gomila, mocira), neki u saboru ne znaju što je to nekad u Dalmaciji bilo. Bilo je sve obrađeno na tim danas zapuštenim i opožarenim površinama. Nekada su se proizvodile zlatne kapljice vina i maslinovog ulja. Od Paga, Zadra pa do zadnje crte juga našeg Jadrana, sve je bilo obrađeno vinogradima, maslinama i smokvama u milionima trsja i stabala. To su bile hraniteljice našeg priobalnog stanovništva, koje je do tada bilo civilizirano i zdravo, a zarade nisu bile zanemarive.

Vino se izvozilo čak za Ameriku. Nažalost, političke promjene koje su nastupile početkom 20 stoljeća, kasnije po 2. Svjetskom ratu , na stanovništvo se vrši pritisak da idu u gradove, pretvarajući  ih u radničku klasu, govoreći da se na otoku živi teško, a u isto vrijeme stanovništvo se prisiljava da moraju proizvoditi svoje vino, ulje za nikakav ili mali novac. A ni Dalmatinska zagora nije bolje prošla, njima su prisilno uzeli njihovu hraniteljicu kozu s isprikom da one uništavaju šume. Dalmacija postaje neuredna, obrasla zemlja kao njezine vlasti koje nisu imale razumijevanja za urednost zemlje.  Dok je bila uredna,obrađena ni milioni diverzanata je nisu mogli potpaliti. Sada kada bi se šibice ili opušak bacio na sjeveru vatra bi došla na sam jug Dalmacije, zato kanaderi neće pomoći opožarenoj Dalmaciji. Dalmaciji će pomoći samo civilizirani, radni, pošteni ljudi, koji znaju vrijednosti obrađene i uljuđene Dalmacije, a ne oni koji je vide obraslu borovima, da bi je iznajmili ili prodali drugima.

Stipe Ivanović

0 27

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Ringišpil music festival 29.-30. srpnja, Split! Zašto baš Split, zašto u kolijevci mediteranske glazbe, da li je to možda PLAN B, uništiti kulturu mediteranske glazbe?

Kome u Hrvatskoj smeta glazba s okusom mora?

Kome u Hrvatskoj smeta glazba koja je zadivila mnoge svjetske znane ljude i sve nepristrane građane i kritičare u Lijepoj našoj? Svi koncerti u kontinentalnoj Hrvatskoj, Istri, Dalmaciji, a i u susjednim zemljama do zadnjeg mjesta su popunjeni. Još prije 20-tih godina belgijski kralj je imao priliku uživo poslušati klapu u Dubrovniku, pa je izjavio da nigdje u svijetu nema ljepšeg i skladnijeg pjevanja, pa su nakon toga uslijedili uspjesi predstavnika te iste glazbe na euroviziji i drugim poznatim festivalima.

U zadnje vrijeme pronalaskom moderne tehnologije koja može vjerodostojno prenositi zvuk, klapsko pjevanje širi se i među američkom glazbenom publikom, a da i ne govorimo o gostovanjima dalmatinskih klapa u Italiji, portugalu, gdje crkvenim zvonima pozivaju građane da dođu na koncerte.

Nažalost, ima se osjećaj da ovako ne misle današnji moćnici koji gospodare glazbenom scenom. Tko zna za čiji su račun opsjednuti nepodnošljivom glazbom, npr. česta gostovanja turbo-folk zvijezdi. Isprika je dato mladi vole! Upitajte se tko je mlade u Hrvatskoj naučio da vole te hitove, a ne svoje!? A ako to mladi vole, onda bi bio red da se dozvoli izjašnjavanje građana tko je za kakvu glazbu, a usput i repertoar filmova na TV-u. ako se dobiju rezultati da je većina za nakaradnu glazbu i filmove koji su puni krvoprolića i nastranosti, onda ih puštajte i prikazujte tu glazbu i tu vrstu filmova. Nacionalne manjine imaju pravo proporcionalno sa brojem stanovnika na svoju školu, policiju, predstavnike u saboru, ministre, valjda onda i mi većina građana Hrvatske imamo pravo na lijepu glazbu, filmove bez nasilja sa sretnim završetkom.

Stipe Ivanović

1 24

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

 

RIČ AUTORA

Kada će naš turizam biti struka a ne stranačko opredjeljenje? Neće nam pomoći slogan HTZ Croatia full of life, pomoći će nam samo osmišljena ponuda i uljudno osoblje, mediteranskog karaktera.

Hrvatska puna ćevapa u somunu

Umjesto slogana „Hrvatska puna života –Croatia full of life“ bilo bi bolje da pošaljemo sliku današnje Dalmacije: Splita, Zadra i našega maloga Biograda, i napišemo slogan Hrvatska puna ćevapčića u somunu( vi koji ne znate to vam je kruh), kobasica, raznih fast foodova, kebaba, a i restorani ne nude ništa drugo.  Ima se osjećaj da smo se spremali zadnjih godina za prijem Sirijaca, mojih prijatelja jer u njihovim domovima se spravlja takva hrana. Jedan mi se prijatelj s tih prostora požalija da su oni pobigli od toga jer sam mu ja prije trideset godina spominja Dalmaciju gdje se na šanku mogla poisti salata od hobotnice,pašteta od tune, feta kruha, a ne pogače debljine hostije i sve to zaliti crnim vinom.

Kada će naš turizam biti struka a ne stranačko opredjeljenje? Mogli ste vidjeti u seriji Naše malo misto da je diretur posta naš Roko konobar, a ne nekakav građevinar. Zato ponavljam: turizmu triba struka i novi slogan „Hrvatska od danas se vraća korijenima Mediterana“,znači ponuda:inćuni, sipa, puno povrća, riba-meso, dalmatinska pisma, crno vino, a da znate prije konzumiranja vina ne vrtite čašu, jer se crno vino ne uzburkava.

Ponavljam, uspjeh sezone nije gužva na cestama ili broj noćenja ili potrošnja u maloprodaji ili hotelima. To vam je samo odljev bogatstva, jer je to sve u tuđim, jer je to sve u tuđim rukama (banke,trgovački centri, telekom, potrošnja nafte). Zato mogu trljati ruke samo Beč i banke, Berlin i telekom, Budimpešta i Mol, a naš bivši glavni grad Beograd je isto dobio dio kolača, za vrijeme sezone iznajmio nam je svoje turbo folk pjevačice. A koliko se sa uspješnom sezonom okoristilo domaće stanovništvo to se vidi. Mladi napuštaju otoke, iseljavaju, a oni koji su ostali nemaju ni za kavu, ni zadarski domaći brendi, a od sutra ni on neće biti domaći.

Stipe Ivanović