Kolumne

0 26

stipe ivanovic

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

 

RIČ AUTORA

Sezona nam je tek počela, a razmišlja li netko od mjerodavnih kamo s pustim smećem i otpadom?

Lokalno stanovništvo u škovacine (čistače)

Ne saniramo li na vrijeme dosadašnji otpad i ne promijenimo li turističku ponudu na pravi način, bit ćemo zatrpani smećem.

Dosta je pogledati uvale na našim otocima Kornatima, Pašmanu, Dugom otoku, a i u malim mistima na njima, da ne govorimo o većim naseljima poput Biograda, Zadra. Tu se skuplja smeće organizirano, a i troši se velik novac za njegovo zbrinjavanje. Ali kamo ćemo ga odvoziti kada to bude sve prezasićeno, bit ćemo zatrpani smećem, a onda ni turistima nećemo biti poželjna destinacija pa nam neće više ni dolaziti.

Ovakvom ponudom kada nam gost sam brine o sebi, sam nosi piće u plastičnoj ambalaži, sam priprema hranu koja je isto u plastičnoj ambalaži, nećemo ništa promijeniti. Morat emo cijelo lokalno stanovništvo pretvoriti u skupljače smeća, što znači da će muška djeca poznatih težaka,ribara i kapetana, postati škovacini.

Ženska djeca će čistiti inozemne jahte. To je čestiti rad,ali treba li nam to biti jedina budućnost?domaće stanovništvo drugdje po turističkom Mediteranu angažirano je u turističkoj ponudi, ali na drugačiji način, ane samo kroz odvoz smeća i čišćenja inozemnih jahti. Domaće stanovništvo radi u svojim malim pansionima u kojima nude svoja jela i pića, sve proizvedeno na vlastitim njivama, s ribom ulovljenom u vlastitom moru, domaćim vinom i sirom.

Sve se to bere i sprema u drvene kašete, košare (sprte) koje su isplepetene od prirodnog pruća i tako im je otpad smeća sveden na minimum, a za zbrinjavanje im treba puno manje ljudi.

Stipe Ivanović

1 36

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Da li uvijek novi prostorni planovi gradova koji nudi „obrazovani kadar“, po hrvatski učeni muževi, nude uvijek dobra rješenja koja će biti u interesu lokalnog stanovništva, bolje rečeno domaćeg stanovništva, pogotovo gledajući kroz prošla vrimena.

Da li novi prostorni plan područja grada Biograda donosi svojim građanima boljitak?

Čemu odvajanja gradskih županijskih sredstava za školovanje tobože potrebnog nam kadra, kada oni po završetku viših škola i studija odlaze u svijet, a ovi slabiji po uspjehu, ali zato podobni ostaju doma i služe isključivo raznim financijskim „političkim“ lobijima tako da nagovaraju stanovništvo prodaji didovine, te ih još uvjeravaju da je to za njihovo dobro. Narod razdijeljen, slabo upoznat, materijalno iscrpljen pristaje na prodaju. Da li je to najbolje rješenje? Mislim, ako to zemljište mora biti uništeno gradnjom „nekakvim vilama“, bilo bi poštenije onda dozvoliti gradnju vlasnicima, jer će njihova gradnja biti skladnija od one koju smo već vidjeli, koja je građena lobiranjem.

Ima i boljih rješenja. Ne triba biti puno učen, dovoljno je pročitati koju staru knjigu koja se bavi opisom tih prostora ili katastarske knjige, pa će te vidjeti mnogo bolja rješenja prostornog i gospodarskog planiranja. Kuće se grade isključivo na kamenitom terenu iz više razloga. Tu je sav potreban materijal za gradnju, pa su kuće bile kamene. Priznat će te,i mnogo lipše nego današnje, a zdravije je živjeti na kamenu, nego na obradivoj zemlji.

Obradiva zemlja, konkretno u Biogradu, Kumenat i Primorje, je davala ogromnu količinu kvalitetnog vina i maslinovog ulja. Kada se ti prinosi pretvore u eure, dobije se ne mala svota. Kada tu svotu pomnožimo sa dvije sezone, ravna se cijena koja će se dobiti prodajom, ali ovako ćemo ostati bez prinosa „prihoda“ zauvijek od tih prostora. Da i ne govorimo da će nam gosti u hotelima i dalje piti Graševinu, a jesti uvoznu ribu zalivenu svojim uljem. Prostori Primorje i Kumenat su bili civilizirano, poljoprivredno uređeni sve do šezdesetih. Nažalost, tada kao i danas dolaze novi stratezi razvoja koji tadašnji puk nagovaraju i objašnjavaju im da je nazadno proizvoditi vino i maslinovo ulje, nego da je za njih perspektivnija proizvodnja pamuka i duhana. Tako je propala proizvodnja vina i ulja, a kasnije pamuka i duhana, a tada „super stratezi“ opet nagovaraju na nešto neprirodno.

Zato sam počeo sumnjati u te njihove više škole „studije“. Kakva su to njihova učenja kada ne pridonose boljitku i opstanku svojih građana?

Stipe Ivanović

0 22

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Da li je Jadranska obala, bolje rečeno Dalmacija zaslužila ovakvu devastaciju u vizualnom, a i ambijentalno. Sve tuđinske vlasti zadnjih stoljeća su uvažavale mediteranski stil i štih, a sada kada smo dobili svoju državu sve smo to uništili. Zidna prodaja robe, puno kioska i šatora, puno orijenta , a sa njima i ćevapa ( tuljci od mljevenog mesa)

Gradovi garažnih vrata

Malo po zadarski Poluotok,a tim slijedom i sama Kalelarga, postati će ulica garažnih vrata. Tu sudbinu već ranije doživjelo je glavno središte Biograda –riva. Sve se događa ljeti: ljeti se trguje, ljeti se živi. Vlasnici poslovnih prostora sve manje su domaćini. Novi vlasnici borave na ovim prostorima samo kada se tu zarađuje. Dolaskom jeseni svoje trgovine, slastičarne, zatvaraju, ili što je još gore, na pročelja stoljetnih građevina mediteransko podneblja stavljaju plastična garažna vrata ili – željezne rešetke. Stari mještani koji se sjećaju 2. Svjetskog rata kažu da ni talijanski zatvor koji je bio na toj istoj rivi nije bio tako okovan.

Ako je tu sudbinu grad Biograd prihvatio kao nešto normalno, to se ne bi smjelo dogoditi zadarskom Poluotoku. Puno se govori o tome kako ga oživjeti. Rješenja, naravno ima.

Ako se u većim prodajnim centrima izvan Poluotoka prodaju proizvodi najvećim dijelom iz uvoza, , zašto onda Poluotok ne bi postao središtem domaćih proizvoda? Cijelu staru jezgru, čak i Kalelargu, trebalo bi osmisliti i urediti u mediteranskom stilu: puno malih trgovina, tavernica s velikim izložbenim štandom na kojem bi bila velika rashladna vitrina iu u kojoj vi vila izložena domaća jela iz mora i s kopna okolice, marinirana riba, hobotnica, salate, pršut,sir, slani inćuni, srdela, tvrdo kuhana jaja… Mediteransko jelo, recimo pofrigane kozice, ne bi smjelo biti skuplje od 15 kuna.  Može se pojesti i s nogu za šankom. Na kraju sve to zalijete čašicom crnog vina, ali vina proizvedenog isključivo na ovim našim prostorima. Također ne smijemo zaboraviti da glazba mora biti dalmatinska; dalmatinski pjevači i klape.

Ovakvim pristupom problemu oživljavanja Poluotoka, na tržište bi se plasirali domaći proizvodi: meso, riba, sir, povrće, vino… trgovine bi također mogle prodavati izvorne rukom rađene suvenire, a ne uvozne iz Kine i Indonezije. U istim tim trgovinama mogli bi se prodavati i glazbeni CD-i s izvornom dalmatinskom glazbom. Možda bi se mogla i koja uličica ostaviti noćnim damama, ani naravno, i ta uličica bi bila mediteranskog stila s lokalima koji imaju istu ponudu hrane, pića i gozbe, a dame bi bile ravnopravne sudionice rasprava za šankom gdje bi se jelo i ilo, pa bi možda pokazale malo više iznad koljena, ali zato ne bi bile izložene gole na cesti, s cijenom kao na, tobože, humanom i kulturnom zapadu.

Zadru bi se vratio mediteranski sjaj kakav je nekada imao, smanjila bi se ovisnost o drogama i svi bi zarađivali. Poluotok bi oživio i zimi i ljeti. Znam, puno vas će reći da je to neizvedivo, pa ako je neizvedivo nemojte onda jadikovati, nego lijepo prihvatite sudbinu grada garažnih vrata i željeznih rešetki.

Stipe Ivanović

0 29

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ AUTORA

Da li moramo baš sve privatizirati, rasprodati pod isprikom da od nas to očekuje EU. Zašto onda u toj istoj EU Njemačka, Finska i dr. neće posrnule privatnike, a strateške firme stavljaju u državno vlasništvo. Izlaska iz krize nema rasprodajom, nego će se potonuti u još veću ekonomsku krizu i još veća zaduženja.

Novi kolonijalizam

Tko u svijetu još traži tuđe investitore? Zamislite, pogotovo u turizmu kojeg su osnivači prostora jadranske Hrvatske osmislili među prvima u svijetu, da ne nabrajam sve destinacije, spomenuti ću Opatiju, Crikvenicu, Rab, Hvar, Dubrovnik, a kasnije cijeli Jadran. Turci do našeg Domovinskog rata, bolje rečeno 1990., nisu se bavili turizmom, izuzev što su imali dva-tri hotela u Istambulu gdje je dolazila svjetska svita, a ovakvom današnjom ponudom turizma nisu se bavili, da bi danas nas pretekli, a mi im još nudimo naša turistička naselja, hotele, čak i marine (luke), koje je izgradila stara Austro-Ugarska.

Naše vođe se opravdavaju da mi nemamo sredstava, zato to moramo dati strancima. Gospodo, ako ste sposobni dajte mjesta stručnima i sposobnima. Za hotele nisu potrebna velika sredstva za obnovu. Hotele samo treba prebojiti, osvježiti,popraviti špine u kupaonicama da ne kapaju, očistiti okoliš. Vratiti stručan kadar da osmisli ponudu, uljuditi osoblje, to znači da konobari nemaju tetovaže na rukama, a ni naušnice kroz nos, vratiti osmijeh radnoj snazi, znači redovne plaće, stalni radni odnos da i ono dobije dio turističkog kolača, a ne da samo taj kolač uzimaju banke, veliki trgovci, a mrvice država, pa e vam turisti dolaziti i poslije sezone. Hotelska poduzeća moraju  biti ,pogotovo u malim dalmatinskim sredinama, proglašena strateškim interesom, to znači da veliki utjecaj ima država, lokalna zajednica, drugim riječima lokalno stanovništvo. Ovakav pogled na ovo vam se čini neizvediv, čak nazadan. Ovo što radite i nudite je novi kolonijalizam, „bogati pojedinac, siromašan narod“, slijedi iseljavanje malih mista. A davne 1970. sam upoznao takav pristup stranog investitora, a i posljedice takvog investiranja na lokalno stanovništvo.

Te davno 1970. Godine sam plovio na našem brodu za kružna putovanja. Vozili smo američku klijentelu po karipskom moru. Brod sa 100 članova posade, 300-tinjak gostiju, i uplovio u jednu malenu luku na tom otočju. Drvena riva. Kad smo pristali okupila se poveća skupina domaćeg crnog stanovništva. Ulovili bi u uvali neposredno blizu broda velike puževe u kojima je bilo skoro pa kilogram mesa. Spekli bi ga, najeli se prave ekološke hrane, a kasnije bi oklop prodali našim gostima. Bili su sretni, veseli i nasmijani.

Poslije nekoliko godina smo ponovo uplovili u istu luku, ista drvena riva, ali manje naših crnih prijatelja, lijevo od luke gdje je bila pješčana uvala, vidim velike promjene. Luksuzni hotel, pravo veliko strano ulaganje. Pitam grupu koja se okupila oko broda di je onaj moj prijatelj što je prodavao puže i njegova sestra, a oni mi odgovaraju da je on zaposlenu hotelu, peče cili dan hamburgere. Pitam ih kolika mu je dnevnica? Oni mi odgovaraju – 2 dolara na dan. A di su puži? Nema više slobodne prodaje, već te puževe prodaje njegova sestra za istu dnevnicu cili dan. A ja sam odgovorio: „Sigurno se više ne smiju,“  u sebi sam pomislio jadan narod.

Stipe Ivanović

0 28

stipe ivanovicOsim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima  „pametne beside“.

RIČ  AUTORA

Molio bi aktualne moćnike, vlast, a i oporbu malo više kulturnog izražavanja u raspravi o situaciji u Našoj Lijepoj. Budite uljuđeni, kao što se očekuje od svih sudionika u turizmu, jer od uspjeha nadolazeće sezone ipak dobivate najveći dio kolača.

Pomorsku zemlju neka vode pametni ljudi koji znaju plivati, pa će nam i Lijepa Naša isplivati iz ekonomske krize!

Vrtimo se u krug i nikako do rješenja o izlasku iz ekonomske krize koja nas je zdesila i koja je mnogo gora nego kako neki čimbenici misle. Nemojmo više griješiti  i pokušajmo krive poteze ispraviti, a ne donositi još gora rješenja koja su nas i dovela do ovakvog stanja. Nema opravdanja da je ovakvo stanje povezano sa svjetskom ekonomskom krizom. Sami moramo donositi odluke koje će dovesti do oporavka. Do sada smo radili suprotno od zdravog razuma. Primjera ima puno. Navesti ću neke poteze koje smo radili u nedavnoj prošlosti, iako prosječni građani bez puno ekonomskih škola znaju,da izlaska iz krize nema, bez organizirane poljoprivredne proizvodnje, turizma, jadranske tradicionalne industrije, bolje rečeno brodogradnje,a uz nju pomorstva, trgovačke mornarice i putničkih brodova za kruzna putovanja, nema rješenja za Lijepu našu. Mi suprotno, kada je poljoprivreda, stočarstvo u pitanju, selimo iz priobalnog okruženja kamenjara u Varaždinsku županiju, pa će koze brzo oboliti, a dalmatinska zagora iseliti, jer ove masline koje su zasađene će se smrznuti i od biznisa s uljem neće biti ništa. A sredstva poticaja uludo utrošena. Moram vam reći da za vrime Austrije u Dalmaciji poticaja za mediteranske poljoprivredne kulture je bilo samo za pet kilometara od morske linije. Slavonce se nagovara da prestanu sijat žitarice. Panonija još od starih vrimena je bila, kada prevedemo na hrvatski jezik, krušnica sada pokušavaju proizvoditi povrće pa će potrošiti puno nafte i neće biti ništa od posla. Ima i gorih primjera, jedan gospodin u okolici Zagreba pokušao je proizvesti crno vino „plavac“, pa je po zemlji stavio ogledala da isijavaju sunce i nada se da će mu vino biti jednako primoštenskom. Kada je u pitanju turizam, brodogradnja i pomorstvo, jednom riječju Jadranska privreda još u davnih vremena bila u sastavu Austrija-stara, Jugoslavija, nova Jugoslavija,te tuđinske vlasti su znale i bez puno završenih fakulteta, da je to jedina zdrava privreda, zarađuje se pravi novac „deviza“, a ne štampanjem. Zato su ulagali u sredstva za gradnju pomorske flote, a sa time i brodogradnju. Da vam ne zaboravim napisati, čak smo imali putničku flotu, malu ali poznatu, sada smo bez ijednog broda za križarenje sada kada smo svom na svome. Slušamo neke nove ekonomiste koji nemaju veze s morem, i drže nam predavanja da za brodogradnju nema spasa. Ima za brodogradnju spasa, može se bolje reorganizirati. Možda preseliti van gradova. Sve se može samo ne zatvaranje. Zato bi završio „dajmo dite materi“. Slavonci najbolje znaju što im je raditi. Sam povijesni naziv panonia znači žitarice. Zagorci isto znaju što je njima raditi, a mi Jadranska Hrvatska i stari naziv „Tera Nauta“, zemlja mora i mornara, znači ploviti, raditi brodove, proizvoditi crno vino, ulje, ali ne više od pet kilometara u dubinu od morske linije, pogotovo masline. Ljeti poslužiti goste svojim proizvodom, a ne uvoznim. Zato tu „Pomorsku zemlju“ neka vode pametni ljudi koji znaju plivati, pa će nam i Lijepa naša isplivati iz krize.

Stipe Ivanović

0 60

mad-max-fury-road-poster2Priča o Maxu Rockatanskom – nekoć uzornom policajcu sa obitelji kojem se svijet prvi put srušio kad mu je banda pobila obitelj, a drugi put kad ga je zadesila apokalipsa – prati nas već nekoliko desetljeća. Nekoć je sve bilo idilično, Max je patrolirao, žena ga je voljela, malo dijete je nestašno trčkaralo; bilo je vode i hrane i benzina. Uskoro, dok nisi rekao keks, sve je otišlo u tri p.m. – i obitelj, i voda i benzin! Saga o Maxu, koji je nakon svega toga opravdano pobjesnio, je stroga opomena na to kako nam je sada lijepo i kako nam loše može biti ako dopustimo da do toga dođe. To je jedna od pouka svakog postapokaliptičnog filma, od Vodenog svijeta, preko Knjige iskupljenja, pa sve do ovog, najnovijeg, nabildanoga, prljavo-ušminkanoga, motornim uljem nauljenoga i apokaliptičnom pustinjskom kiselom prašinom zaprašenoga Mad Maxa: Fury Road.

Novi Mad Max ima starog redatelja Georgea Millera, koji je režirao i tri prethodnika sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Stvari na području vizualnih, zvučnih i svih drugih efekata su se do sada uzdigle do njemu zadovoljavajuće razine da je odlučio snimiti novi nastavak. Istina, u ovom filmu pazilo se na svaki detalj i prati ga savršenstvo šminke, kostimografije, scenografije… Cijeli film se gotovo neprestano kreće, a svaka akcijska scena je monumentalna i nekoliko tona teška audio-vizualna tvorevina koja zahtjeva veliku gledateljevu koncentraciju, jer se lijepota filma nalazi baš u takvim scenama. Svaka akcijska scena, svaki ispaljeni metak ili udarac imaju smisla, oni vode skromnu radnju prema finalnom crescendu. A filmske radnje, u njenom pravom smislu riječi, ovdje baš i nema. Ona se vrti oko potjere Immortana Joea (Hugh Keays-Byrne) glavnog zlikovca koji svoj napaćeni narod drži u sužanjstvu uskraćivajući im zalihe vode, za ratnicom Furiosom (Charlize Theron) koja je otela nekoliko njegovih omiljenih djevojaka. I to je to. Max (Tom Hardy) se pojavljuje onako usput, ne želi on biti nikakva zvijezda, samo pokušava zadržati glavu na ramenima. On će djevojkama ipak pomoći, jer u tom surovom svijetu bezakonja ipak ne može potisnuti onu elementarnu ljudskost i osjećaj pravde koja i u najgorim vremenima gori u svakom Čovjeku.

Max je bio naivan čovjek. Sjetite se one centralne epizode iz dvice, kad su ga iskoristili kao mamca sa cisternom punom pijeska. Stoga ne čudi što u ovom filmu, u jednom od rijetkih trenutaka kad uopće progovori, kaže: „Nada je greška“. Ipak, nije nafta ono što pokreće stvari u ovom filmu, ma nije to čak ni voda, već je to nada u nešto bolje što bi moglo čekati sa druge strane goleme spaljene zemlje. Nada, združena sa snažnim instinktom za preživljavanje, djeluju u ovom filmu kao benzin i ulje u svakom motoru te pokreću aktere dalje, brže i jače. Maxovo lice je prvih pola sata prekriveno sa metalnom brnjicom. Hardyju su pritom preostale jedino oči i čelo kao ekspresivna sredstva. Christopher Nolan, kad ga je režirao u Batmanu i kad mu je lice tijekom cijelog filma bilo prikriveno maskom, je izjavio da on može nevjerojatno mnogo učiniti samo sa očima. Tako je to i na početku ovog Maxa, ali i kasnije kad se oslobodi maske. Ostale glumačke izvedbe su također dobre. U licima glumaca se zrcali nepovjerenje, razočarenje, tuga, bijes i onaj neugasivi tračak nade skriven u periferiji pogleda.

Mad Max: Fury Road je težak film. Nije se mnogo toga promijenilo od trojke naovamo. Na svijetu nema više ničega osim patnje i čovjek je čovjeku vuk. Tih nekoliko akcijskih scena od kojih je film sastavljen su teške poput masnih poteza kistom na platnima velikih slikarskih remek-djela, ili poput onih glomaznih arija iz majstorskih opera. Treba ih pozorno pratiti jer se u njima i nalazi poezija ovog filma.

Nikola Burčul

0 73

The-Grand-Budapest-Hotel-Cast_thumb3The Grand Budapest Hotel

2014/ 100’/ r: W. Anderson/ gl: R. Fiennes, W. Dafoe, E. Norton

Stil svakog pravog filmskog redatelja posjeduje određenu osobitost koja na njihov film udara pečat prave autentičnosti. Tako, primjerice, kod Terrencea Malicka imamo one duge kontemplativne prizore; kod Scorsesea imamo soundtrack koji će uključivati “Gimme Shelter” The Rolling Stonesa; kod Burtona imamo iskrivljene gotičke svjetove koji plove u magli mističnosti… Kad usred neke akcijske scene vidimo slow-motion i uplašene bijele golubove u letu povikat ćemo: “To je John Woo!“. Tako je i kod Wesa Andersona, redatelja čiji je novi film “The Grand Budapest Hotel” nedavno prošao kroz kino distribuciju. Ono što kod ovog redatelja odiše magnetizmom koji plijeni jest njegov fantastičan kolorit i nevjerojatno oko za detalje.

Tako je to bilo od njegovog prvog filma “Rushmore”, preko “Darjeeling Limited”, “Fantastic Mr. Fox”, “Moonrise Kingdom”… pa sve do ovog najnovijeg. Boce jabukovače u “Fantastic Mr. Fox” isijavaju snagom sunca; more u “The Life Aquatic with Steve Zissou” se sjaji koloritom najsjajnijeg, nestvarnog, plavog akvarela. Detalji u scenografiji i kostimografiji njegovih filmova su nezaboravni. Kad sve prođe i sjećanje na film izblijedi, ipak će ostati ona crvena vunena kapa nataknuta na glavu Billa Murraya, tj. Stevea Zissoua iz posljednjeg spomenutog filma. A to je, barem kad pogledamo koliko blesavih filmova nakon gledanja istog trenutka zaboravimo – jako mnogo.

“The Grand Budapest Hotel” – čija je radnja kronološki razbacana kroz nekoliko desetljeća – prati povijest hotela Grand Budapest smještenog u imaginarnoj republici Zubrowka. Ovdje je Andreson, dakle, otišao čak korak dalje od svojih prethodnih ostvarenja, te je stvorio cjelokupnu novu europsku državu. Kroz priču pratimo vratara hotela Gustavea H (Fiennes), za kojeg uskoro doznajemo da vuče sve glavne konce u hotelu te da je mastermind svih važnih operacija, te njegovo zbližavanje sa mladim Zero Moustafom (Tony Revolori) koji tek dolazi raditi u hotel. Priču kroz naraciju priča stari Zero, kojeg tumači F. Murray Abraham. Putujemo tako kroz vrijeme, preko 1932., kad upoznajemo glavne likove i vidimo Gustavea kao sposobnog zavodnika starijih gošći hotela (“84? Bio sam ja i sa starijima“) i dolazećeg fašizma protiv kojeg se on bori kako zna i umije. 1969. gledamo susret između Zero Moustafe i pisca koji će po njegovoj priči kasnije napisati knjigu “The Grand Budapest Hotel”, a 1985. ostarjelog autora knjige koji prepričava impresije o susretu. Ovu kronološki zbrkanu radnju, kojom bi manje vješt redatelj zbunio gledatelje a netko pretenciozan ih udavio dosadom, Anderson je izveo efektno i zanimljivo. Film se kreće užurbanim ritmom, kao dobro nauljen stroj, dok se na ekranu smjenjuju brojne holivudske poznate face: Murray, Willem Dafoe, Jeff Goldblum, Ed Norton, Tilda Swinton, Harvey Keitel i Adrian Brody. Netko zloban je u recenziji ovog filma napisao da je Anderson okupio zvjezdanu glumačku postavu koja već sama od sebe odrađuje posao, što bi bilo u skladu sa onom maksimom da “dobar casting znači već polovinu obavljenog posla”. No to nije tako, već bih ja prije rekao da je obratno. U Hollywoodu, toj nemilosrdnoj industriji koja slavi “istost svih filmova”, jedan filmaš poput Andersona – sa malčice pomaknutim snovitim stilom u kojem se gluma čini malo pretjeranom a ritam malo ubrzanim (što sve ide u službu njegova modusa operandi!) – on je itekako dobrodošao i glumci sa A liste će ga se hvatati isto kao što su se, primjerice, uhvatili Tarantinovog “Pulp Fictiona” nakon što su pročitali taj fantastičan scenarij. Biti u filmu Wesa Andersona, te biti ofarban tim kričavim bojama i odjeven u malo pomaknute kostime postala je već stvar prestiža.

Sada, na kraju, možemo se i zapitati je li “The Grand Budapest Hotel” bolji ili gori od ostalih Andersonovih ostvarenja? Zbog nekog nepoznatog razloga sve je danas nužno na ovaj način rangirati. To valjda, ne znam, pridonosi uvođenju nekakvog reda u sveopću kaotičnost svijeta. Odgovora na ovo pitanje, naravno, nema. Prije bi se moglo kazati da je novi Andersonov film prirodan nastavak njegovih dosadašnjih ostvarenja, još jedna slagalica u mozaiku ovog filmaša kojeg će voljeti oni koji su ga do sada voljeli, ali i obratno.

Nikola Burčul

0 64

MCDHADE EC027Harry Dean Stanton/Partly Fiction2012/ 77’/ r: S. Huber/ gl: H. Dean Stanton, S. Shepard, D. Lynch, K. Kristofferson

Harry Dean Stanton: Partly Fiction” je portret legendarnog američkog glumca Harryja Deana Stantona. Naziv filma je preuzet iz jedne pjesme Krisa Kristoffersona. Znate onu scenu iz “Taksista” kad Cybil Shepard uspoređuje De Nira sa stihom iz Kristoffersonove pjesme? E, o istoj pjesmi se i u naslovu ovog filma radi.

Film je intiman portret glumca. Sa njim se vozimo u autu kroz mrak nekog velegrada, sjedimo na klupi sa starim mu prijateljem, vlasnikom kafića, dok čekamo da Harry Dean popuši cigaretu. Pratimo ga kroz kadrove brojnih filmova u kojima je glumio (“Alien”, “Pat Garret & Billy The Kid”, “Cool Hand Luke”, “Paris Texas”…).

Svako malo kroz film, smješten na trosjedu svojeg dnevnog boravka, Harry Dean uz gitarističku pratnju zapjeva nam neku pjesmu. Redaju se tako “Everybody’s Talkin'”, “Blue Bayou” i druge drage mu melodije, a on dok ih pjeva je snimljen sasvim blizu tako da nam pjeva u lice, osjetimo mu dah i miris cigarete koja mu dogorijeva u obližnjoj pepeljari. Scene su snimljene tako da se čini da tada održava intiman koncert samo za nas.

Redateljica Sophie Huber u film uvodi goste, jednog po jednog, da na kratko proćakulaju sa svojim starim prijateljem (zvijezda filma ima 87 godina). Prvi se pojavljuje Wim Wenders koji priča, naravno, o “Pariz, Teksasu”. Nije mnogo toga Harry Dean izgovorio u tom filmu, ali kad se jednom onaj njegov monolog pred neprozirnim staklom zakotrljao bilo ga je teško zaustaviti i zaboraviti. Među gostima se pojavljuje i scenarist “Pariz, Teksasa”, Sam Shepard koji govori da “Harryjevo lice samo od sebe priča priču“. Ispijeno, oronulo, uvučenih obraza, lice je to kojem je dovoljno pomaknuti jedan mišić da stvori točnu emociju koja će film pokrenuti u željenom smjeru. To je lice koje je svakom filmu mnogo davalo, i davši mu gotovo sve, mi u dokumentarcu “Partly Fiction” gledamo u ono još preostalo što film licu Harry Deana nije uzeo.

Kad na kauč pokraj njega sjedne David Lynch, sa ogromnom šalicom kave u rukama, razgovor krene u smjeru pravog prijateljskog druženja i razumijevanja. Harry Dean se otkriva kao filozof (“Sve evoluira. Nema odgovora i nitko nema kontrolu“). Na koncu se sreće sa Krisom Kristoffersonom koji izvodi pjesmu “The Pilgrim: Chapter 33”. Prisjećaju se dobrih starih vremena i simpatičnih trenutaka. Primjerice, kad su snimali “Pat Garreta & Billy The Kida” pa je Harry, joggirajući sa Bobom Dylanom usred neke ključne scene uletio Samu Pecinpahu u kadar, a ovaj ih je onda gađao s nečim, i tako dalje. Harry i Kris, dva ostarjela revolveraša, sa smješkom na licu pričaju o prošlim vremenima, ženama i dobrim provodima. Pravo muški. Za kraj, dok ide odjavna špica, zvijezda nam pjeva “Danny Boya”. I onda se zastori zatvore.

Harry Dean Stanton je svojom glumom postigao nešto nevjerojatno. Utjelovljujući obične ljude koji izdržavaju svoj vijek na običnim, filmski neatraktivnim poslovima (farmer, smetlar, djelatnik na benzinskoj crpki…) učinio je da ga svakodnevno viđamo svugdje oko nas. Vidimo ga u liku čistača koji šmrkom pere ulice, radnika u automehaničarskoj radionici, kolportera koji vičući prodaje novine, šankera koji nam u nekom mračnom i zadimljenom blues klubu pruža orošenu kriglu pive sa ovratnikom od pjene… On je, kao što pjesma kaže, “partly true and partly fiction”. Da bi se o njemu saznalo nešto više treba upaliti ovaj film i sjesti sa Harryjem Deanom na stražnje sjedalo automobila koji klizi kroz noć, dok on otpuhuje kolutove dima i pjeva stare meksičke pjesme.

0 94

gonegirl2Nestala Gone Girl/ 2014/ 149’/ r: D. Fincher; gl: B. Affleck, R. Pike

Odmah nakon što je David Fincher iz voda režije videospotova glasno uplovio u holivudsku blockbuster ligu režiravši treći nastavak Aliena, te potom svoja dva najbolja filma “Sedam” i “Klub boraca”, jasno se vidjelo da on neće biti jedan od redatelja od kojeg možemo očekivati ljubavni film sa sretnim završetkom ili nekakvu lepršavu komediju. Mračni, besperspektivni i turobni svjetovi njegovih prvih filmova oslikavali su svijet kao opasno mjesto kojim vladaju institucije i u koji se djeca rađaju kao robovi kojima će te iste institucije upravljati. Zbog Davida Finchera su brojni gledaoci filma “Sedam” još i danas uvjereni da je na kraju filma, u onoj kartonskoj kutiji, uistinu bila prikazana glava Gwyneth Paltrow, iako to nije istina nego je to samo nešto što su gledaoci, zavedeni strahovito dobrom režijom genijalnog scenarija, sami upisali u film.

Nakon vrlo dobrog filma “Igra” slijedila je zaboravljiva “Soba panike” izvrsni “Zodiac” i “Benjamin Button”, solidna “Djevojka sa zmajevom tetovažom” i razočaravajuća “Društvena mreža”. Njegov novi film “Nestala” definitivno je “fincher” film jer se srećemo sa dobro nam poznatom atmosferom triler-horora, ali njegova izvedba daleko je od genijalnih redateljevih početaka. Jer ono što je Fincher uspio u prvim mu filmovima jest, između ostalog, briga gledaoca za sudbinu glavnog protagonista: nismo željeli da Sigourney Weaver proguta Alien; bojali smo se da Kevin Spacey do kraja provede svoj mračni plan u “Sedam”… Čak smo navijali i za Michaela Douglasa, glavnog protagonista “Igre”, tog hladnog, proračunatog biznismena lišenog empatije, dok je spašavao svoju živu glavu. O radnji filma “Nestala” ne bi se smjelo previše pričati jer postoji velika opasnost od tzv. spoiler alerta, tj. odavanja detalja radnje koji onda umanjuju užitak gledanja. O radnji ću kazati onda samo ovo: Ben Affleck glumi muža Rosamund Pike koja na petu godišnjicu njihova braka misteriozno nestane. Osnovni problem filma, barem za mene, jest što me uopće nije briga hoće li se ona do kraja filma pojaviti, je li mrtva, oteta ili pobjegla. I to me nije briga punih dva i pol sata njegova trajanja. Daleko je to od onog Finchera koji me je doveo do vrhunca oduševljenja kad su na kraju “Kluba boraca”, jednog od najlijevijih filmova uopće, Pixiesi zasvirali “gdje mi je pamet?” dok su se u pozadini centri financijske moći urušavali u kaosu vatre i dima.

“Nestala” kao da je sastavljen od elemenata koji funkcioniraju i onih koji ne funkcioniraju, povezanih jako slabim vezivom. Glazba, recimo, funkcionira: Trent Reznor i Atticus Ross su ovdje obavili izvrstan posao. Ponekad je glazba koja svira stravično tiha i lijepi se uz filmske scene poput sjene, a ponekad, u ključnim scenama je monstruozno agresivna, nekakav spoj zvukova koji nisu sa ovog svijeta, bolna i uznemirujuća. Casting je čudan: imamo Bena Afflecka (Homer Simpson kad vidi njegovo ime na uvodnoj špici instinktivno izlazi iz kina) za kojeg se većina ljudi slaže da mu  više odgovara uloga redatelja i scenarista nego ona glumca. Stvar poboljšava Rosamund Pike, glumica porculanske ljepote kojoj je ovo dosad najveći film u karijeri, koja zna kako se glumi, ali također zna i kako se glumi da se glumi. Filmska šminka je izvrsna…

Film otvara brojne teme. Od od institucije braka preko financijske krize, zbog koje glavni likovi gube poslove, napuštaju New York i sele se na selo, pa do uloge medija današnjice koji u kriznim situacijama više odmažu nego pomažu.

Završetak filma “Nestala” nije onaj klasičan završetak u holivudskom smislu riječi. Prije je to kraj nakon kojeg ostanete sjediti dok se odjavna špica ne odvrti, u očekivanju da će se još nešto pojaviti na samom kraju. No, treba se ponovno prisjetiti, da ni filmovi “Sedam”, “Klub boraca” i “Igra”   nisu završili na pošten način, točka, gotovo. Ostali su lagano titrati u sjećanju, Morgan Freeman se odvozi sa taksijem ne znamo točno gdje, Michael Douglas sa upitnikom na licu ostaje pričati na ulici sa Deborah Karom Unger. U jednoj od posljednjih scena “Zodiaca” istražitelj se nalazi licem u lice sa serijskim ubojicom i ne bude ništa, svatko krene u svojem smjeru u tišini. Na filmu je svijet snimljen samo na nekoliko sati, i to ne znači da on nije postojao prije i da neće postojati nakon završetka. Kreću novi problemi i stvar nikad nije gotova.

0 56

the-iceman-2012-04The Iceman

2013/ 106’/ r: A. Vromen; gl: M. Shannon, W. Ryder, R. Liotta

Dogodi se tako ponekad da glumac pojede film. Izvedba mu bude presnažna, zaokupi cijeli ekran, puna ga je slika. Preglumljivanje Jamesa Cagneyja u “White Heatu”; čarobna mnogostrukost karaktera Petera Sellersa u “Dr. Strangeloveu”, luđačka Ledgerova metamorfoza u “The Dark Knightu”; mržnjom izobličena Daniel Day Lewisova faca u “There Will Be Blood”… Ima ih još, no ne treba u nabrajanju pretjerivati. No kod svih se radi o istom: o ulogama koje su pojam glume gurnule još korak dalje i koje su po samom tom na neki način revolucionarne. Nakon nekih od tih uloga ni sami glumci se više nikad nisu uspjeli oporaviti, previše su zašli na onu stranu platna, poistovjetili se sa likom, izgubili ključ realnosti. No to je već neka druga priča za koju ovdje nemamo mjesta ni vremena.

Uloga Michaela Shannona – koji u filmu “The Iceman” tumači plaćenog ubojicu koji je tijekom “karijere” oko stotinu osoba lišio života – je jedna od takvih koje strše iznad samog filma, priče, scenarija, režije, montaže i svega ostalog što spada u glavne sastojke onog što zovemo filmom.

Shannon se prvi put na kino platnu pojavio u filmu “The Groundhog Day”, u sporednoj ulozi jedne kratke simpatične scene, no vjerojatno ga se ne sjećate. Od tada se na filmu pojavljivao mnogo puta, dobro odrađujući posao sporednog glumca, možda se i predobro uklapajući u scenografiju da bi po nečemu iskočio, zablistao, došao na vrh liste najpopularnijih holivudskih glumaca, zaurlao onu famoznu: “Na vrhu sam svijeta!”. Sa vječitim kiselim izrazom blagog gađenja na licu (sa sličnom facijalnom ekspresijom kakva krasi lice Alana Rickmana, primjerice) pojavljivao se i u blockbusterima (“Pearl Harbor”, “Vanilla Sky”, “The Bad Liutenant”…). Ima nečeg veoma čudnog, gotovo sablasnog u priči o ovom glumcu koji je nastupio u tolikom broju filmova, kojeg smo toliko puta vidjeli, a koji se kroz njih provukao neprimjetno poput lopova u noći te za kojim se ne bi na ulici ni okrenuli kao za nekom holivudskom zvijezdom. Bez ikakvih akrobacija, specijalnih efekata ili precizno izrežiranih scena tuče, samo pomoću svojeg lica, glasa i tijela on je polako gradio svoj put do uspjeha, sve do filma “Take Shelter” od kad ga se napokon zasluženo moglo početi nazivati zvijezdom. Toliko je običan da ga se može zamisliti kako živi u susjedstvu, dobro bi mu stajale i kazališne daske, a opet je fantastično utjelovio i negativca u posljednjem Supermanu (“Man Of Steel”). E, to ja zovem glumcem!

Film “The Iceman” je napravljen po istinitoj priči. Shannon tumači Richarda Kuklinskog, čija žena (Ryder), najbolji prijatelj i dvije kćerke nemaju pojma da on godinama radi kao plaćeni ubojica za Gambina (Liotta). Shannon, dakle, provodi metamorfozu svojeg karaktera kroz godine: od neiskusnog početnika do uvježbanog eksperta smrti. Također, pred obitelji on glumi uzornog muža i oca, a na ulici nemilosrdnu zvijer, bez traga bilo kakve empatije. U filmu ima bljeskova Scorseseovih “Goodfellasa”, pa čak i nešto onog ranog Friedkina. Njegova atmosfera je tmurna, a u ulogama se još pojavljuju i James Franco, neprepoznatljiv, u bradu zarastao Chris Evans (poznat iz filma o Kapetanu Amerika) i Robert Davi (jedan od onih starih zlikovaca koji su djecu plašili u “Goonesima”). Kostimografija i šminka su također dobri, te prate glavnog lika kroz brojne godine njegovih ubojstava: mijenja se modni izričaj, mijenjaju se facijalne frizure… Moglo bi se pomisliti da sve to postoji samo kako bi se zakamufliralo ono što leži duboko ispod, ono mračno, surovo i divlje što je spremno bez problema ubiti po nalogu šefa.

No, “The Iceman” nije film u kojem su ubojstva eksplicitno prikazana i gdje teku potoci krvi. Ne, nakon gledanja ovog filma gledatelj će se prije zapitati o stvarnom karakteru svojih susjeda ili ljudi koje svakodnevno srećemo i površno poznajemo. Što su oni kadri učiniti za plaću koja eventualno plaća njihove račune. Je li biti plaćeni ubojica posao baš poput svakog drugog? Ako si opremljen odgovarajućim psihološkim profilom, poput Kuklinskog, te ako dovoljno voliš svoju obitelj, poput njega, film daje jasan odgovor – jest, to je običan posao.

Nikola Burčul