Sedma umjetnost

0 34

mad-max-fury-road-poster2Priča o Maxu Rockatanskom – nekoć uzornom policajcu sa obitelji kojem se svijet prvi put srušio kad mu je banda pobila obitelj, a drugi put kad ga je zadesila apokalipsa – prati nas već nekoliko desetljeća. Nekoć je sve bilo idilično, Max je patrolirao, žena ga je voljela, malo dijete je nestašno trčkaralo; bilo je vode i hrane i benzina. Uskoro, dok nisi rekao keks, sve je otišlo u tri p.m. – i obitelj, i voda i benzin! Saga o Maxu, koji je nakon svega toga opravdano pobjesnio, je stroga opomena na to kako nam je sada lijepo i kako nam loše može biti ako dopustimo da do toga dođe. To je jedna od pouka svakog postapokaliptičnog filma, od Vodenog svijeta, preko Knjige iskupljenja, pa sve do ovog, najnovijeg, nabildanoga, prljavo-ušminkanoga, motornim uljem nauljenoga i apokaliptičnom pustinjskom kiselom prašinom zaprašenoga Mad Maxa: Fury Road.

Novi Mad Max ima starog redatelja Georgea Millera, koji je režirao i tri prethodnika sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Stvari na području vizualnih, zvučnih i svih drugih efekata su se do sada uzdigle do njemu zadovoljavajuće razine da je odlučio snimiti novi nastavak. Istina, u ovom filmu pazilo se na svaki detalj i prati ga savršenstvo šminke, kostimografije, scenografije… Cijeli film se gotovo neprestano kreće, a svaka akcijska scena je monumentalna i nekoliko tona teška audio-vizualna tvorevina koja zahtjeva veliku gledateljevu koncentraciju, jer se lijepota filma nalazi baš u takvim scenama. Svaka akcijska scena, svaki ispaljeni metak ili udarac imaju smisla, oni vode skromnu radnju prema finalnom crescendu. A filmske radnje, u njenom pravom smislu riječi, ovdje baš i nema. Ona se vrti oko potjere Immortana Joea (Hugh Keays-Byrne) glavnog zlikovca koji svoj napaćeni narod drži u sužanjstvu uskraćivajući im zalihe vode, za ratnicom Furiosom (Charlize Theron) koja je otela nekoliko njegovih omiljenih djevojaka. I to je to. Max (Tom Hardy) se pojavljuje onako usput, ne želi on biti nikakva zvijezda, samo pokušava zadržati glavu na ramenima. On će djevojkama ipak pomoći, jer u tom surovom svijetu bezakonja ipak ne može potisnuti onu elementarnu ljudskost i osjećaj pravde koja i u najgorim vremenima gori u svakom Čovjeku.

Max je bio naivan čovjek. Sjetite se one centralne epizode iz dvice, kad su ga iskoristili kao mamca sa cisternom punom pijeska. Stoga ne čudi što u ovom filmu, u jednom od rijetkih trenutaka kad uopće progovori, kaže: „Nada je greška“. Ipak, nije nafta ono što pokreće stvari u ovom filmu, ma nije to čak ni voda, već je to nada u nešto bolje što bi moglo čekati sa druge strane goleme spaljene zemlje. Nada, združena sa snažnim instinktom za preživljavanje, djeluju u ovom filmu kao benzin i ulje u svakom motoru te pokreću aktere dalje, brže i jače. Maxovo lice je prvih pola sata prekriveno sa metalnom brnjicom. Hardyju su pritom preostale jedino oči i čelo kao ekspresivna sredstva. Christopher Nolan, kad ga je režirao u Batmanu i kad mu je lice tijekom cijelog filma bilo prikriveno maskom, je izjavio da on može nevjerojatno mnogo učiniti samo sa očima. Tako je to i na početku ovog Maxa, ali i kasnije kad se oslobodi maske. Ostale glumačke izvedbe su također dobre. U licima glumaca se zrcali nepovjerenje, razočarenje, tuga, bijes i onaj neugasivi tračak nade skriven u periferiji pogleda.

Mad Max: Fury Road je težak film. Nije se mnogo toga promijenilo od trojke naovamo. Na svijetu nema više ničega osim patnje i čovjek je čovjeku vuk. Tih nekoliko akcijskih scena od kojih je film sastavljen su teške poput masnih poteza kistom na platnima velikih slikarskih remek-djela, ili poput onih glomaznih arija iz majstorskih opera. Treba ih pozorno pratiti jer se u njima i nalazi poezija ovog filma.

Nikola Burčul

0 39

The-Grand-Budapest-Hotel-Cast_thumb3The Grand Budapest Hotel

2014/ 100’/ r: W. Anderson/ gl: R. Fiennes, W. Dafoe, E. Norton

Stil svakog pravog filmskog redatelja posjeduje određenu osobitost koja na njihov film udara pečat prave autentičnosti. Tako, primjerice, kod Terrencea Malicka imamo one duge kontemplativne prizore; kod Scorsesea imamo soundtrack koji će uključivati “Gimme Shelter” The Rolling Stonesa; kod Burtona imamo iskrivljene gotičke svjetove koji plove u magli mističnosti… Kad usred neke akcijske scene vidimo slow-motion i uplašene bijele golubove u letu povikat ćemo: “To je John Woo!“. Tako je i kod Wesa Andersona, redatelja čiji je novi film “The Grand Budapest Hotel” nedavno prošao kroz kino distribuciju. Ono što kod ovog redatelja odiše magnetizmom koji plijeni jest njegov fantastičan kolorit i nevjerojatno oko za detalje.

Tako je to bilo od njegovog prvog filma “Rushmore”, preko “Darjeeling Limited”, “Fantastic Mr. Fox”, “Moonrise Kingdom”… pa sve do ovog najnovijeg. Boce jabukovače u “Fantastic Mr. Fox” isijavaju snagom sunca; more u “The Life Aquatic with Steve Zissou” se sjaji koloritom najsjajnijeg, nestvarnog, plavog akvarela. Detalji u scenografiji i kostimografiji njegovih filmova su nezaboravni. Kad sve prođe i sjećanje na film izblijedi, ipak će ostati ona crvena vunena kapa nataknuta na glavu Billa Murraya, tj. Stevea Zissoua iz posljednjeg spomenutog filma. A to je, barem kad pogledamo koliko blesavih filmova nakon gledanja istog trenutka zaboravimo – jako mnogo.

“The Grand Budapest Hotel” – čija je radnja kronološki razbacana kroz nekoliko desetljeća – prati povijest hotela Grand Budapest smještenog u imaginarnoj republici Zubrowka. Ovdje je Andreson, dakle, otišao čak korak dalje od svojih prethodnih ostvarenja, te je stvorio cjelokupnu novu europsku državu. Kroz priču pratimo vratara hotela Gustavea H (Fiennes), za kojeg uskoro doznajemo da vuče sve glavne konce u hotelu te da je mastermind svih važnih operacija, te njegovo zbližavanje sa mladim Zero Moustafom (Tony Revolori) koji tek dolazi raditi u hotel. Priču kroz naraciju priča stari Zero, kojeg tumači F. Murray Abraham. Putujemo tako kroz vrijeme, preko 1932., kad upoznajemo glavne likove i vidimo Gustavea kao sposobnog zavodnika starijih gošći hotela (“84? Bio sam ja i sa starijima“) i dolazećeg fašizma protiv kojeg se on bori kako zna i umije. 1969. gledamo susret između Zero Moustafe i pisca koji će po njegovoj priči kasnije napisati knjigu “The Grand Budapest Hotel”, a 1985. ostarjelog autora knjige koji prepričava impresije o susretu. Ovu kronološki zbrkanu radnju, kojom bi manje vješt redatelj zbunio gledatelje a netko pretenciozan ih udavio dosadom, Anderson je izveo efektno i zanimljivo. Film se kreće užurbanim ritmom, kao dobro nauljen stroj, dok se na ekranu smjenjuju brojne holivudske poznate face: Murray, Willem Dafoe, Jeff Goldblum, Ed Norton, Tilda Swinton, Harvey Keitel i Adrian Brody. Netko zloban je u recenziji ovog filma napisao da je Anderson okupio zvjezdanu glumačku postavu koja već sama od sebe odrađuje posao, što bi bilo u skladu sa onom maksimom da “dobar casting znači već polovinu obavljenog posla”. No to nije tako, već bih ja prije rekao da je obratno. U Hollywoodu, toj nemilosrdnoj industriji koja slavi “istost svih filmova”, jedan filmaš poput Andersona – sa malčice pomaknutim snovitim stilom u kojem se gluma čini malo pretjeranom a ritam malo ubrzanim (što sve ide u službu njegova modusa operandi!) – on je itekako dobrodošao i glumci sa A liste će ga se hvatati isto kao što su se, primjerice, uhvatili Tarantinovog “Pulp Fictiona” nakon što su pročitali taj fantastičan scenarij. Biti u filmu Wesa Andersona, te biti ofarban tim kričavim bojama i odjeven u malo pomaknute kostime postala je već stvar prestiža.

Sada, na kraju, možemo se i zapitati je li “The Grand Budapest Hotel” bolji ili gori od ostalih Andersonovih ostvarenja? Zbog nekog nepoznatog razloga sve je danas nužno na ovaj način rangirati. To valjda, ne znam, pridonosi uvođenju nekakvog reda u sveopću kaotičnost svijeta. Odgovora na ovo pitanje, naravno, nema. Prije bi se moglo kazati da je novi Andersonov film prirodan nastavak njegovih dosadašnjih ostvarenja, još jedna slagalica u mozaiku ovog filmaša kojeg će voljeti oni koji su ga do sada voljeli, ali i obratno.

Nikola Burčul

0 33

MCDHADE EC027Harry Dean Stanton/Partly Fiction2012/ 77’/ r: S. Huber/ gl: H. Dean Stanton, S. Shepard, D. Lynch, K. Kristofferson

Harry Dean Stanton: Partly Fiction” je portret legendarnog američkog glumca Harryja Deana Stantona. Naziv filma je preuzet iz jedne pjesme Krisa Kristoffersona. Znate onu scenu iz “Taksista” kad Cybil Shepard uspoređuje De Nira sa stihom iz Kristoffersonove pjesme? E, o istoj pjesmi se i u naslovu ovog filma radi.

Film je intiman portret glumca. Sa njim se vozimo u autu kroz mrak nekog velegrada, sjedimo na klupi sa starim mu prijateljem, vlasnikom kafića, dok čekamo da Harry Dean popuši cigaretu. Pratimo ga kroz kadrove brojnih filmova u kojima je glumio (“Alien”, “Pat Garret & Billy The Kid”, “Cool Hand Luke”, “Paris Texas”…).

Svako malo kroz film, smješten na trosjedu svojeg dnevnog boravka, Harry Dean uz gitarističku pratnju zapjeva nam neku pjesmu. Redaju se tako “Everybody’s Talkin'”, “Blue Bayou” i druge drage mu melodije, a on dok ih pjeva je snimljen sasvim blizu tako da nam pjeva u lice, osjetimo mu dah i miris cigarete koja mu dogorijeva u obližnjoj pepeljari. Scene su snimljene tako da se čini da tada održava intiman koncert samo za nas.

Redateljica Sophie Huber u film uvodi goste, jednog po jednog, da na kratko proćakulaju sa svojim starim prijateljem (zvijezda filma ima 87 godina). Prvi se pojavljuje Wim Wenders koji priča, naravno, o “Pariz, Teksasu”. Nije mnogo toga Harry Dean izgovorio u tom filmu, ali kad se jednom onaj njegov monolog pred neprozirnim staklom zakotrljao bilo ga je teško zaustaviti i zaboraviti. Među gostima se pojavljuje i scenarist “Pariz, Teksasa”, Sam Shepard koji govori da “Harryjevo lice samo od sebe priča priču“. Ispijeno, oronulo, uvučenih obraza, lice je to kojem je dovoljno pomaknuti jedan mišić da stvori točnu emociju koja će film pokrenuti u željenom smjeru. To je lice koje je svakom filmu mnogo davalo, i davši mu gotovo sve, mi u dokumentarcu “Partly Fiction” gledamo u ono još preostalo što film licu Harry Deana nije uzeo.

Kad na kauč pokraj njega sjedne David Lynch, sa ogromnom šalicom kave u rukama, razgovor krene u smjeru pravog prijateljskog druženja i razumijevanja. Harry Dean se otkriva kao filozof (“Sve evoluira. Nema odgovora i nitko nema kontrolu“). Na koncu se sreće sa Krisom Kristoffersonom koji izvodi pjesmu “The Pilgrim: Chapter 33”. Prisjećaju se dobrih starih vremena i simpatičnih trenutaka. Primjerice, kad su snimali “Pat Garreta & Billy The Kida” pa je Harry, joggirajući sa Bobom Dylanom usred neke ključne scene uletio Samu Pecinpahu u kadar, a ovaj ih je onda gađao s nečim, i tako dalje. Harry i Kris, dva ostarjela revolveraša, sa smješkom na licu pričaju o prošlim vremenima, ženama i dobrim provodima. Pravo muški. Za kraj, dok ide odjavna špica, zvijezda nam pjeva “Danny Boya”. I onda se zastori zatvore.

Harry Dean Stanton je svojom glumom postigao nešto nevjerojatno. Utjelovljujući obične ljude koji izdržavaju svoj vijek na običnim, filmski neatraktivnim poslovima (farmer, smetlar, djelatnik na benzinskoj crpki…) učinio je da ga svakodnevno viđamo svugdje oko nas. Vidimo ga u liku čistača koji šmrkom pere ulice, radnika u automehaničarskoj radionici, kolportera koji vičući prodaje novine, šankera koji nam u nekom mračnom i zadimljenom blues klubu pruža orošenu kriglu pive sa ovratnikom od pjene… On je, kao što pjesma kaže, “partly true and partly fiction”. Da bi se o njemu saznalo nešto više treba upaliti ovaj film i sjesti sa Harryjem Deanom na stražnje sjedalo automobila koji klizi kroz noć, dok on otpuhuje kolutove dima i pjeva stare meksičke pjesme.

0 47

gonegirl2Nestala Gone Girl/ 2014/ 149’/ r: D. Fincher; gl: B. Affleck, R. Pike

Odmah nakon što je David Fincher iz voda režije videospotova glasno uplovio u holivudsku blockbuster ligu režiravši treći nastavak Aliena, te potom svoja dva najbolja filma “Sedam” i “Klub boraca”, jasno se vidjelo da on neće biti jedan od redatelja od kojeg možemo očekivati ljubavni film sa sretnim završetkom ili nekakvu lepršavu komediju. Mračni, besperspektivni i turobni svjetovi njegovih prvih filmova oslikavali su svijet kao opasno mjesto kojim vladaju institucije i u koji se djeca rađaju kao robovi kojima će te iste institucije upravljati. Zbog Davida Finchera su brojni gledaoci filma “Sedam” još i danas uvjereni da je na kraju filma, u onoj kartonskoj kutiji, uistinu bila prikazana glava Gwyneth Paltrow, iako to nije istina nego je to samo nešto što su gledaoci, zavedeni strahovito dobrom režijom genijalnog scenarija, sami upisali u film.

Nakon vrlo dobrog filma “Igra” slijedila je zaboravljiva “Soba panike” izvrsni “Zodiac” i “Benjamin Button”, solidna “Djevojka sa zmajevom tetovažom” i razočaravajuća “Društvena mreža”. Njegov novi film “Nestala” definitivno je “fincher” film jer se srećemo sa dobro nam poznatom atmosferom triler-horora, ali njegova izvedba daleko je od genijalnih redateljevih početaka. Jer ono što je Fincher uspio u prvim mu filmovima jest, između ostalog, briga gledaoca za sudbinu glavnog protagonista: nismo željeli da Sigourney Weaver proguta Alien; bojali smo se da Kevin Spacey do kraja provede svoj mračni plan u “Sedam”… Čak smo navijali i za Michaela Douglasa, glavnog protagonista “Igre”, tog hladnog, proračunatog biznismena lišenog empatije, dok je spašavao svoju živu glavu. O radnji filma “Nestala” ne bi se smjelo previše pričati jer postoji velika opasnost od tzv. spoiler alerta, tj. odavanja detalja radnje koji onda umanjuju užitak gledanja. O radnji ću kazati onda samo ovo: Ben Affleck glumi muža Rosamund Pike koja na petu godišnjicu njihova braka misteriozno nestane. Osnovni problem filma, barem za mene, jest što me uopće nije briga hoće li se ona do kraja filma pojaviti, je li mrtva, oteta ili pobjegla. I to me nije briga punih dva i pol sata njegova trajanja. Daleko je to od onog Finchera koji me je doveo do vrhunca oduševljenja kad su na kraju “Kluba boraca”, jednog od najlijevijih filmova uopće, Pixiesi zasvirali “gdje mi je pamet?” dok su se u pozadini centri financijske moći urušavali u kaosu vatre i dima.

“Nestala” kao da je sastavljen od elemenata koji funkcioniraju i onih koji ne funkcioniraju, povezanih jako slabim vezivom. Glazba, recimo, funkcionira: Trent Reznor i Atticus Ross su ovdje obavili izvrstan posao. Ponekad je glazba koja svira stravično tiha i lijepi se uz filmske scene poput sjene, a ponekad, u ključnim scenama je monstruozno agresivna, nekakav spoj zvukova koji nisu sa ovog svijeta, bolna i uznemirujuća. Casting je čudan: imamo Bena Afflecka (Homer Simpson kad vidi njegovo ime na uvodnoj špici instinktivno izlazi iz kina) za kojeg se većina ljudi slaže da mu  više odgovara uloga redatelja i scenarista nego ona glumca. Stvar poboljšava Rosamund Pike, glumica porculanske ljepote kojoj je ovo dosad najveći film u karijeri, koja zna kako se glumi, ali također zna i kako se glumi da se glumi. Filmska šminka je izvrsna…

Film otvara brojne teme. Od od institucije braka preko financijske krize, zbog koje glavni likovi gube poslove, napuštaju New York i sele se na selo, pa do uloge medija današnjice koji u kriznim situacijama više odmažu nego pomažu.

Završetak filma “Nestala” nije onaj klasičan završetak u holivudskom smislu riječi. Prije je to kraj nakon kojeg ostanete sjediti dok se odjavna špica ne odvrti, u očekivanju da će se još nešto pojaviti na samom kraju. No, treba se ponovno prisjetiti, da ni filmovi “Sedam”, “Klub boraca” i “Igra”   nisu završili na pošten način, točka, gotovo. Ostali su lagano titrati u sjećanju, Morgan Freeman se odvozi sa taksijem ne znamo točno gdje, Michael Douglas sa upitnikom na licu ostaje pričati na ulici sa Deborah Karom Unger. U jednoj od posljednjih scena “Zodiaca” istražitelj se nalazi licem u lice sa serijskim ubojicom i ne bude ništa, svatko krene u svojem smjeru u tišini. Na filmu je svijet snimljen samo na nekoliko sati, i to ne znači da on nije postojao prije i da neće postojati nakon završetka. Kreću novi problemi i stvar nikad nije gotova.

0 34

the-iceman-2012-04The Iceman

2013/ 106’/ r: A. Vromen; gl: M. Shannon, W. Ryder, R. Liotta

Dogodi se tako ponekad da glumac pojede film. Izvedba mu bude presnažna, zaokupi cijeli ekran, puna ga je slika. Preglumljivanje Jamesa Cagneyja u “White Heatu”; čarobna mnogostrukost karaktera Petera Sellersa u “Dr. Strangeloveu”, luđačka Ledgerova metamorfoza u “The Dark Knightu”; mržnjom izobličena Daniel Day Lewisova faca u “There Will Be Blood”… Ima ih još, no ne treba u nabrajanju pretjerivati. No kod svih se radi o istom: o ulogama koje su pojam glume gurnule još korak dalje i koje su po samom tom na neki način revolucionarne. Nakon nekih od tih uloga ni sami glumci se više nikad nisu uspjeli oporaviti, previše su zašli na onu stranu platna, poistovjetili se sa likom, izgubili ključ realnosti. No to je već neka druga priča za koju ovdje nemamo mjesta ni vremena.

Uloga Michaela Shannona – koji u filmu “The Iceman” tumači plaćenog ubojicu koji je tijekom “karijere” oko stotinu osoba lišio života – je jedna od takvih koje strše iznad samog filma, priče, scenarija, režije, montaže i svega ostalog što spada u glavne sastojke onog što zovemo filmom.

Shannon se prvi put na kino platnu pojavio u filmu “The Groundhog Day”, u sporednoj ulozi jedne kratke simpatične scene, no vjerojatno ga se ne sjećate. Od tada se na filmu pojavljivao mnogo puta, dobro odrađujući posao sporednog glumca, možda se i predobro uklapajući u scenografiju da bi po nečemu iskočio, zablistao, došao na vrh liste najpopularnijih holivudskih glumaca, zaurlao onu famoznu: “Na vrhu sam svijeta!”. Sa vječitim kiselim izrazom blagog gađenja na licu (sa sličnom facijalnom ekspresijom kakva krasi lice Alana Rickmana, primjerice) pojavljivao se i u blockbusterima (“Pearl Harbor”, “Vanilla Sky”, “The Bad Liutenant”…). Ima nečeg veoma čudnog, gotovo sablasnog u priči o ovom glumcu koji je nastupio u tolikom broju filmova, kojeg smo toliko puta vidjeli, a koji se kroz njih provukao neprimjetno poput lopova u noći te za kojim se ne bi na ulici ni okrenuli kao za nekom holivudskom zvijezdom. Bez ikakvih akrobacija, specijalnih efekata ili precizno izrežiranih scena tuče, samo pomoću svojeg lica, glasa i tijela on je polako gradio svoj put do uspjeha, sve do filma “Take Shelter” od kad ga se napokon zasluženo moglo početi nazivati zvijezdom. Toliko je običan da ga se može zamisliti kako živi u susjedstvu, dobro bi mu stajale i kazališne daske, a opet je fantastično utjelovio i negativca u posljednjem Supermanu (“Man Of Steel”). E, to ja zovem glumcem!

Film “The Iceman” je napravljen po istinitoj priči. Shannon tumači Richarda Kuklinskog, čija žena (Ryder), najbolji prijatelj i dvije kćerke nemaju pojma da on godinama radi kao plaćeni ubojica za Gambina (Liotta). Shannon, dakle, provodi metamorfozu svojeg karaktera kroz godine: od neiskusnog početnika do uvježbanog eksperta smrti. Također, pred obitelji on glumi uzornog muža i oca, a na ulici nemilosrdnu zvijer, bez traga bilo kakve empatije. U filmu ima bljeskova Scorseseovih “Goodfellasa”, pa čak i nešto onog ranog Friedkina. Njegova atmosfera je tmurna, a u ulogama se još pojavljuju i James Franco, neprepoznatljiv, u bradu zarastao Chris Evans (poznat iz filma o Kapetanu Amerika) i Robert Davi (jedan od onih starih zlikovaca koji su djecu plašili u “Goonesima”). Kostimografija i šminka su također dobri, te prate glavnog lika kroz brojne godine njegovih ubojstava: mijenja se modni izričaj, mijenjaju se facijalne frizure… Moglo bi se pomisliti da sve to postoji samo kako bi se zakamufliralo ono što leži duboko ispod, ono mračno, surovo i divlje što je spremno bez problema ubiti po nalogu šefa.

No, “The Iceman” nije film u kojem su ubojstva eksplicitno prikazana i gdje teku potoci krvi. Ne, nakon gledanja ovog filma gledatelj će se prije zapitati o stvarnom karakteru svojih susjeda ili ljudi koje svakodnevno srećemo i površno poznajemo. Što su oni kadri učiniti za plaću koja eventualno plaća njihove račune. Je li biti plaćeni ubojica posao baš poput svakog drugog? Ako si opremljen odgovarajućim psihološkim profilom, poput Kuklinskog, te ako dovoljno voliš svoju obitelj, poput njega, film daje jasan odgovor – jest, to je običan posao.

Nikola Burčul

0 31

unnamed2013/akcijski/107’/r:J. Kim;gl:A.Schwarzenegger,F.Whitaker,R.Santoro,J.Knoxville

Film u kojem se pojavljuje Harry Dean Stanton – jedan od najvećih glumaca koji su ikad postojali – jednostavno ne može biti loš! Bilo da igra glavnu ulogu(Paris, Texas), ili onu sporednu(Divlji u srcu), pa sve do onih sitnih, gdje se pojavi na svega nekoliko trenutaka, začini film nezaboravnim šarmom, i odmagli odmah potom (The Avengers, The Pledge…), nešto je u njegovom pojavljivanju toliko čarobno, prirodno i neizbrisivo da i jednu samo solidnu akcijsku pucačinu poput filma The Last Stand uzdigne na mnogo višu razinu. Ovdje on glumi farmera, u kombinezonu sjedi na traktoru i ne dopušta kriminalcima da pod bilo koju cijenu pređu preko njegovog polja. U njegovom liku ima velikog stava, časti i nepotkupljivosti. Sve to je uspio u samo nekoliko sekundi scenskog pojavljivanja. Onda ga skine metak, prvi u mnogo godina koji je proparao zrak uspavanog američko-meksičkog pograničnog sela Somerton. Tada kreće akcija, požari, otkinuti ligamenti, noževi u nogama, krv, eksplozije automobila, šake u glave, trbuhe, leđa, smrt, kasapljenje i svi ostali elementi koji čine jedan akcijski film sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi.

   Zaplet je sljedeći: prilikom vođenja dijaboličnog meksičkog gangstera Martineza(Santoro) na izvršenje smrtne kazne, dogodi se otmica. Martinez uskoro u super brzom automobilu kreće prema slobodi i rodnom Meksiku. Prijelaz se planira izvesti preko sela Somerton, čiji je šerif Ray Owens(Schwarzenegger). Stvari neće biti tako jednostavne.

   Ovo je moderan vestern. Sve njegove komponente su tu: osamljeni šerif koji na granici, uz svega par zaposlenih, dočekuje mnogo moćnije i brojnije neprijatelje. Zamjenike imenuje odmah, onako na licu mjesta. Razlika je u tome što su ceste asfaltirane a transport nisu konji, već autobusi i super brzi auti. Gary Cooper, Dean Martin i John Wayne bi se ovdje snašli jednako dobro kako su se snalazili pola stoljeća prije, kad su u prašnjavim pustinjskim gradićima čuvali red. Borba dobra i zla još uvijek traje, samo se fasada promijenila.

   Osim Schwarzeneggera i Harryja Deana, od poznatijih glumaca u filmu se pojavljuje još nekoliko njih. Forest Whitaker tako tumači FBI-evca kojem je Martinez pobjegao. Sa našim šerifom se čuje, ali zanemaruje njegove informacije, podcjenjujući ga. Uvijek je jedan takav u ovakvim filmovima koji tek na kraju shvati koliko je bio u krivu, tek kad se susretne sa zakrvavljenim i izubijanim junakom koji je spasio stvar. Pojavljuje se i Luis Guzman, hispanoamerički glumac koji kao da nikad ni ne napušta famoznu granicu sa Meksikom, samo što je ponekad, kao ovdje, na strani dobrih, a ponekad na strani loših momaka. Šerifu osim Guzmana pomaže i Johnny Knoxville, najpoznatiji po gluparijama iz serijala Jackass. I ovdje je ostao dosljedan svojem karakteru. Posljednji, ali ne manje važan, je Peter Stormare koji tumači Martinezovu vezu u Somertonu. On vodi cijelu ekipu specijalaca koji nastupaju protiv šerifa i krče gangsteru put u slobodu. Veoma je opasan i napola lud (a kao da to već nije bio u Fargu i Velikom Lebowskom!?), zalizuje kosu, gladi bradicu, ubija i govori opasne, prijeteće svari. Pravi negativac!

   Može se pomisliti da film sa ovako raznolikom ekipom i klišeiziranom pričom nikako ne može biti dobar. Ipak, The Last Stand je solidan akcijski film, ništa lošiji od, primjerice, Commanda. Jer kad riječi više ne mogu pomoći, kad kriminalci zaobiđu sve zakone, pobjegnu iz zatvora ili slobodni išetaju iz lakiranih sudskih klupa, kad dođe vrijeme za posljednji okršaj, nastupa The Last Stand.

   Prošlo je točno deset godina od kad se Arnie pojavio u posljednjem, trećem Terminatoru. Nije toliko poznata priča da prilikom castinga za prvog Terminatora redatelju Jamesu Cameronu Arnie nije bio prvi izbor. Dok su njih dvoje sjedili na večeri u jednom malom kalifornijskom talijanskom restoranu, Schwarzenegger ga je pogledao u oči i rekao mu: „Ja ne moram biti Terminator, ali glumac koji ga bude glumio morat će znati ne gledajući rastaviti i sastaviti pušku, jer to je stroj a ne čovjek“. Ta rečenica mu je donijela ulogu u Terminatoru. Ona pada na pamet kad on u The Last Standu, pod kišom neprijateljskih metaka spretno puni i sastavlja razna oružja (sačmarice, revolvere, protutenkovske mitraljeze…). Tko zna bi li gradić Somerton bio obranjen da njegov šerif nije nekad davno trenirao za nešto drugo. Tko može znati kad nam usvojena znanja, naučena davno i negdje pohranjena, mogu poslužiti i spasiti glavu?

   Nikola Burčul

0 40

 nymphomaniacNymphomaniac(Volume I)/2013/drama/122’/r:L.von Trier;gl:S.Skarsgard,C.Gainsbourg

O filmu Nimfomanka se piše da je kontroverzan. A kakav bi film koji se zove Nimfomanka trebao biti nego – kontroverzan! Za njegovog redatelja Larsa von Triera se kaže da je provokativan. A nego kako bi trebalo nazvati redatelja koji snima filmove naziva Antikrist, Melankolija (o depresiji i smaku svijeta) i, najnoviji, Nimfomanka!? Kategorije ‘provokativno’ i ‘kontroverzno’ se lijepe uz ovog filmaša kao sasvim suvišne, jer ne treba napominjati već na prvi pogled očite stvari. Ali ovaj film i njegov redatelj nisu svugdje jednako kontroverzni: što je sredina u kojoj se Nimfomanka prikazuje konzervativnija, film je kontroverzniji, i obratno.

   Ovaj film se može čitati na mnogo načina, ali valja krenuti od onog bazičnog, prizemljenog, zdravo-seljačkog, tj. da je on von Trierovo pričanje priče o Joe(Gainsbourg), nimofomanki koju ozlijeđenu nasred ulice pronalazi intelektualac Seligman(Skarsgard) i kojem ona prepričava svoju seksom i flashbackovima ispunjenu prošlost. Ona spominje svojeg oca (Slater) koji je preminuo u bolnici, povremenu vezu sa biznismenom Jeromeom (LaBeouf), neugodan susret sa ženom (Thurman) jednog od svojih ljubavnika čiju je obitelj uništila… Seligman, kao pravi intelektualac, priču tumači kroz prizmu koja uključuje Bachovu polifoniju, Fibbonacijev niz… Zajednički spoj ovo dvoje na trenutke, usred pravog horora, zna biti i urnebesan. Prvi dio ovog filma prekida se tamo gdje je najzanimljivije. Na kraju se čak dobije i teaser koji gledatelje mami na gledanje nastavka, što sigurno nije bila von Trierova prvotna ideja. Ideja je bila da se film prikaže odjednom u njegovom punom trajanju od pet i po sata. Jedva je bio prihvaćen ovaj obogaljeni kompromis.

   „Da, ja sam nacist“ kroz zafrkanciju je izjavio von Trier na pres konferenciji u Cannesu prije tri godine. Šala nije bila dobro prihvaćena. Uskoro je bio izopćen od skoro svih, izbačen sa festivala i marginaliziran. Usprkos tome počeo je raditi na ovom novom filmu. Kao priprema za film posjetio je neke prave i nimfomanke i glumcima objasnio o čemu se tu radi: „Opisao nam je njihovu patnju i nezadovoljstvo zbog nemogućnosti postizanja zadovoljstva“ priča Charlotte Gainsbourg, glavna glumica, čiju mlađu verziju u prvom dijelu filma igra nepoznata Stacy Martin. Nimfomanija, tj. bolesna nezasitnost seksualne požude u žena, jedan gadan psihološki problem, ovdje je prikazan na podnošljiv način: kamera je izvrsna i kadrovi su prekrasni, te se stječe dojam da bi gotovo svaki kadar mogao biti razvijen u fotografskoj radnji i kao takav tvoriti zasebnu i lijepu cjelinu. Scenarij je prohodan i vibrira životom, lucidnošću i inteligencijom. Jer nitko ne bi htio gledati pet sati nečije borbe sa vlastitim poremećajem ako ta borba nije prikazana lijepo, interesantno i zavodljivo, kako je bila prikazana u Melankoliji, a evo sada i u Nimfomanki. O filmu će se pričati jer uzburkava ustajalu žabokrečinu javnog mnijenja u kojem psihološki problemi poput depresije (Melankolija) i nimfomanije ni ne postoje.

   Jer mora da ima nešto u tom Larsu von Trieru ako glumačka imena sa holivudske A liste (Uma Thurman, Shia LeBeouf, Christian Slater…) pakiraju kofere u sunčanom Los Angelesu te se sele u von Trierove studije situirane u bivšim vojnim barakama u Hvidovreu u Danskoj, daleko od crvenih tepiha, vrhunskih hotela i luksuznih restorana. „On je za mene više jedan skandinavski pisac bajki, poput Hansa Christiana Andersena za odrasle“ rekao je Skarsgard. Ovo implicira da će jedna ovakva teška tema imati sretan završetak. Treba pričekati i provesti još nekoliko sati u von Trierovoj glavi, u drugom nastavku.

Nikola Burčul

0 31

Metallica-Through-the-Never-Main-dropSAD/2013/koncertni/92’/r:N.Antal;gl:D.DeHaan,L.Ulrich,J.Hetfield,K. Hammett

Dok sjedim u kinu a ispred mene se počinje u 3D tehnici odmotavati novi koncertni film benda Metallica Throught the Never, na pamet mi pada film The Last Waltz Martina Scorseseja, star nekoliko desetaka godina, u kojem je prikazan oproštajni koncert sastava The Band. Na pozornici su im se pridružili brojni gosti, oproštajna fešta je bila pravo rockerska, razularena i neobuzdana, vjerojatno znate priču. Kino distribuciji filma prethodila je ideja da se prikazuje u sportskim dvoranama, kako bi ljudi mogli uz ‘posljednji valcer’ zaplesati, razdrmati se i na pravi način ispratiti jedan veliki sastav. Ideja je bila odbačena. Film je stavljen u kino dvorane. Neobuzdana priroda rock’n’rolla bila je sputana – gledatelj je bio prikovan za kino stolicu. Kod filma Throught the Never takva ideja se nije ni razmatrala. Šteta. ‘Headbangeri’ su odgledali film mirno sjedeći u sjedalu, sa kokicama u krilu i slamkom od gaziranog pića u ustima. Kako neprikladno.

   Ipak, obožavatelji benda ne mogu biti nezadovoljni jer ovdje imamo sve: dobru svirku best of hitova koju prati narativni zaplet koji prati Tripa (Dane DeHann) pomagača sastava koji je usred jednog njihovog nastupa (koji se održava u neimenovanom američkom gradu) poslan da donese misterioznu kožnu torbu. Jeste li ikad na koncertu omiljenog izvođača pomislili kako bi to bilo da se usred nastupa, baš kad postane najbolje, morate okrenuti i otići. E, vjerujem da je istu takvu bol iskusio Trip kad se morao povući sa mjesta žestoke i slatke heavy metal svirke i otputiti se u mrtav noćni gradu potrazi za pošiljkom. Izmjenjuju se kadrovi bendovog nastupa i Tripove potrage. Potraga je ispunjena smrtnim opasnostima, eksplozijama, neredima i strašnim maskiranim konjanikom koji junaku otežava posao. Sadržaj te misteriozne kožne torbe nam nikad ne bude otkriven (kao što nam, uostalom, nisu bili otkriveni ni sadržaji torbi u Pulp Fictionu i Roninu, kojih se baš zbog toga još uvijek ponekad sjetimo). Na kraju filma, kad Trip donosi torbu i spušta je na bendovu pozornicu, koncert je već gotov i posjetitelji su napustili arenu. Jedino je sastav još na pozornici. Trip sjedi i gleda ih dok izvode instrumental „Orion“. Nema ničeg tako lijepog poput odmora nakon teškog posla. „Orion“ se slijeva u naša tijela poput krigle hladnog piva u želudac nakon cjelodnevnog rada na vrelom suncu!

   Film su napisala četiri člana sastava. No čini mi se da je gitarist Kirk Hammett – veliki entuzijast hororaca, koji je prošle godine čak izdao i knjigu sa svojim prikupljenim horor memorabilijama – tu odradio većinu posla, sugerirajući detalje koji bi dodatno zacrvenili scenarij. U solidnu filmsku cjelinu film je ukalupio Nimrod Antal, poznat po režiji filma Predators iz 2010. Snimajući Predatorse Antal je napravio glumcu Dannyju Treju veliku uslugu. On ga je ubio. Naime, Treju je baš u tom trenutku redatelj Robert Rodriguez ponudio glavnu ulogu u filmu Machette, te je zamolio Antala da ga u filmu ‘brzo ubije’, što je ovaj i napravio. Jedino redatelj koji je spreman na brzo ubojstvo, vjerujem, je mogao snimiti koncertni film o Metallici, bendu čije brojne pjesme titraju na rubu smrti ili se bave direktno njom. Antal je posao napravio korektno: kadrovi su sigurni i čvrsti baš poput Hetfieldovih riffova, radnja je nasilna baš poput velikog broja njihovih pjesama. Preko svega toga se prevlači blaga koprena misterije koja krasi svaku pravu umjetnost.

   Metallicu sam gledao prije par godina kad su nastupali na zagrebačkom Hipodromu. Bilo je kišno vrijeme, zemlja je bila blatnjava, vidljivost ograničena, ali zvuk snažan i bistar. Kroz svjetlucave kapi kiše nazirao sam četiri točke na pozornici: Trujilla, Hammetta, Ulricha i Hetfielda. Lijepo ih je bilo u filmu Throught the Never vidjeti ovako blizu, u 3D-u te nadoknaditi propušteno.

Nikola Burčul

0 35

PHILOMENA_M [800x600]2013/ VB, SAD, Francuska/ drama/ 97′

r: S. Frears; gl: J. Dench, S. Coogan

O majci i sinu

Priče teških i sumornih tematika teško je učiniti pitkim i lakim za konzumiranje. Svejedno radi li se o knjizi, glazbi ili filmu. Slučaj je to bio i sa filmom Philomena. Radnja ide ovako: nakon što je izgubio posao spin doktora za Blairovu vladu, Martin Sixsmith (Steve Coogan) odlučuje se vratiti novinarstvu. Nanjušivši priču o Philomeni Lee (Judi Dench)- Irkinji kojoj su časne sestre u samostanu u kojem je živjela prije pedeset godina uzele sina i prodale ga imućnim Amerikancima za tisuću funti – zaključuje da je to potencijalno zanimljiva tema i dobar izvor zarade. Sa Philomenom kreće u pronalazak davno izgubljenog potomka.

   Vanbračna trudnoća, konzervativno društvo, mračni i vlažni hodnici samostana u čijim sobama bez ikakvih lijekova mlade žene rađaju vanbračnu djecu u urlicima porodiljne agonije – neki su od prizora iz filma Philomena. Teške stvari, nema što. Kad bi bile prezentirane na ovakav suhoparan način, vjerojatno bi izgubile veći dio publike i nakon samog čitanja sinopsisa. No, u rukama redatelja Stephena Frearsa i scenarista Stevea Coogana i Jeffa Popea (koji su napisali film prema Sixmithovoj knjizi The Lost Child Of Philomena Lee) stvari se drastično mijenjaju. Sa inteligentnim i suptilnim scenarijem koji obiluje zabavnim dijalozima, sa čistom i egzaktnom Frearsovom režijom, decentnom i uzvišenom glazbom Alexandrea Desplata… film postaje prohodan, zabavan i ugodan za gledanje, a da pritom ne gubi ozbiljnost jedne ozbiljne priče koja je ‘morala biti ispričana’. Poput snažnog alkohola koji se u koktelima egzotičnih naziva miješa sa raznim sokovima, da bi prilikom ispijanja lakše kliznuo niz grlo, tako i ozbiljna i sumorna Philomenina priča postaje lako gledljiva zahvaljujući dobrom tretmanu teškog predloška. Philomena udara snagom nekoliko ispijenih koktela, a da to ni ne primijetiš. Poslije, kako se već kaže, boli glava!

   Velike zasluge pripadaju onima koji najviše stavljaju na ulog, tj. glumcima. Coogan, jedan od scenarista(koji se ove tematike prihvatio prije četiri godine pročitavši novinski članak), spomenuvši poznanicima scenarij na kojem radi dobivao je ovakve komentare: „O moj bože, to je tako strašno depresivno! Bože, pa tko bi to htio gledati“. „Morao sam, dakle, to prilagoditi“ izjavio je. Od tuda, vjerujem, dolazi ovakav pozitivan pristup ovoj mračnoj tematici. Jer koliko god priča bila ozbiljna i vrijedna pričanja, ona će teško pronaći publiku ukoliko nije prohodna. Jer rijetki su gledatelji koji su spremni probijati se kroz sate zahtjevnog i nezanimljivog filma, ili stotina stranica ozbiljne i važne literature. Najveći broj jednostavno prebaci program, i tad je sav trud izgubljen. Coogan, koji dolazi iz komičarskog miljea, obojio je film izvrsnim scenarijem i dojmljivom glumom. Njegov lik Martina Sixmitha prelazi transformaciju od lika koji prvotno nije uopće zainteresiran za stvar, onda njuši izvor zarade, da bi do kraja postao totalno unesen u priču, galameći na časnu sestru koja je najviše zaslužna za Philomeninu nesreću. Od komičara koji su se okrenuli ozbiljnim ulogama (J. Carrey, J. Hill, A. Sandler…) on je jedan od dojmljivijih.

   Drugi član tima koji je povukao najveći dio tereta jest dama Judi Dench. Ona tumači  priprostu i naivnu seljanku koja je ‘živi dokaz onog što životno izlaganje ljubićima, Reader’s Digestu i Daily Mailu može učiniti ljudskom mozgu‘, kako to u jednom trenutku sroči Sixmith. Postoji nešto što britanski glumci starije generacije neizostavno upisuju u svoju izvedbu, a to je određena doza gracioznosti, dostojanstva i časti. Ne proizvode ih više takve. Dench je i  savršeno skinula irski naglasak, što može zahvaliti irskoj strani svoje obitelji. Još jedna velika izvedba velike Judi!

   Križanje Philomenine i Sixmithove sudbine nam još jednom priča onu lijepu priču u kojoj obrazovanija, pametnija i sofisticiranija osoba može još uvijek naučiti nekoliko mudrih lekcija od nekog ne toliko obrazovanog, pametnog i sofisticiranog. Philomena je jedan od onih filmova koji štede vrijeme – devedeset i sedam minuta proleti u tren oka.

0 37

 thisistheendSAD/ 2013/ komedija/ 107′

r: S. Rogen, E. Goldberg; gl: S. Rogen, J. Franco, J. Baruchel, J. Hill

Apokalipsa sa vašeg balkona

Kaže se da je umijeće ruganja sa samim sobom temelj svake dobre komedije i dobrog humora. U filmu This Is The End to je načelo dovedeno do krajnosti. Holivudske zvijezde sa A liste poput Jamesa Franca i Jonaha Hilla ovdje glume super-glupe verzije samih sebe (to je ono kad su glumci na kraju filma potpisani sa ‘himself’). Pritom na pamet pada humoristična serija Statisti i Bill Murray. Naime, u svakoj epizodi Statista bi se pojavila jedna poznata faca (Jason Patrick, Ben Stiller, Bowie…) utjelovljujući arogantne, narcisoidne, egocentrične i bahate verzije samih sebe. Murray je tu zbog urnebesnog pojavljivanja u filmovima poput Kava i cigarete i Zombieland gdje je izvrstan dok glumi samog sebe. U This Is The End se radi o kombinaciji ta dva pristupa. Tvorci ovog filma, Rogen i Goldberg, zafrkantski kažu: „Htjeli smo nekakvu pretjeranu stvar gdje ljudi glume sebe, jer se činilo da društvo tamo svejedno ide“.

   Ovaj film možemo promatrati na nekoliko načina.  Jedan od njih bi bio iz nadrealističkog, bunuelovskog kuta. Naime, možemo ga gledati kao film u kojem maske koje ljudi nose padaju kad se suoče sa nekakvom kriznom situacijom; u Bunuelovom Anđelu uništenja grupa ljudi nakon zajedničke večere ne može napustiti kuću gdje se objed odvijao, te sve maske počinju padati i sudionici počinju pokazivati svoje pravo lice dotada skriveno ispod fasade pristojnosti. Film This Is The End počinje dolaskom Jaya Baruchela u Los Angeles gdje ga dočekuje njegov dobar prijatelj Seth Rogen. Iako Baruchel nije ljubitelj holivudskog noćnog života, oni posjećuju ekstravagantnu zabavu u kući Jamesa Franca. Uskoro kreće smak svijeta i njih troje ostaju zatočeni u kući sa Jonahom Hillom, Dannyjem McBrideom i Craigom Robinsonom. U borbi za preživljavanjem oni pokazuju svoje prave karaktere. Jer kad kraj svijeta stupi na snagu – čemu gluma?

   Postoji velika vjerojatnost da će se obožavateljima filma Ted svidjeti i ovaj film. Sličan je smisao humora kojeg ova dva filma dijele. Početak filma, kad Baruchel i Rogen diskutiraju o štetnosti glutena da bi potom strasno navalili na sočne hamburgere; dijalozi o masturbaciji i Jonah Hill koji glumi Woodyja Harrelsona(!!!) samo su neke od urnebesnih scena. Kao dodatak imamo i efektnu smrt Michaela Cere i Rihannu koja nestane u provaliji uz glasan vrisak. I uz sav taj humor i samo-parodiju film ne gubi ritam, ima dobre akcijske scene i poantu na kraju. Sa redateljskim debi ostvarenjem Rogena i Goldberga – predanih učenika Larryja Davida – možemo biti sasvim zadovoljni. I onda još na kraju ove komedije apokalipse, kad se počne odmotavati odjavna špica, zaurla Ozzy sa pjesmom „The End Of The Begining“ sa novog Sabbathovog albuma. On odmah na početku kompozicije postavlja pravo filozofsko pitanje koje ne nudi jednostavan odgovor: „Je li ovo početak kraja ili kraj početka?“. U tom trenutku film This Is The End dobije svoju finu, zaokruženu formu, onu kad linija kružnice opiše puni krug spajajući se sa početkom. I to bude to. Over and out.

Nikola Burčul