Sedma umjetnost

0 4

Carrie-Poster2013/ SAD/ horor/ 100′

r: K. Pierce; gl: C. G. Moretz, J. Moore, J. Greer, G. Wilde

Krvavi crescendo

Kultni horor Briana De Palme, Carrie, dobio je svoju pomlađenu verziju. Ponovno se na kino platnu  projicira dobro nam poznata priča o tinejdžerki Carrie White (Chloe Grace Moretz) koju u školi maltretiraju pakosne vršnjakinje, dok je doma očekuje posesivno-religiozna majka (Julianne Moore). I tako sve do maturalne večere kad cijela priča eksplodira u čitavom svojem ogromnom krvavom crescendu. Stranice ove prve novele Stephena Kinga ponovno oživljavaju pred našim očima.

   Zašto se snimaju tzv. remakeovi? Je li to zato što novi redatelj smatra da je neke stare priče potrebno ponovno ispričati? Ili zato što smatra da ih može ispričati bolje? Možda misli da im može dati nešto svoje, osvijetliti ih iz drugog kuta, tehnološki ih bolje izvesti? Ili razlog leži jednostavno u tome da više nema dobrih novih priča, pa se snimaju nove varijante starih, žudeći za navalom publike na kino blagajne kad vide stare drage likove u novom ruhu!? Redateljica filma Kimberly Peirce (Dečki ne plaču, Stop-Loss) daje obrazloženje: „Pročitavši knjigu vidjela sam da će ono što ja mogu napraviti biti drukčije od onog što je Brian napravio. Shvatila sam da istodobno mogu voljeti njegov film i napraviti svoj vlastiti“. De Palmina Carrie, prvoklasni hororac obojen patinom sedamdesetih iz kojeg urla strava, ruke izranjaju iz grobova, a umjetna krv se čini strašnijom od one prave, nema mnogo veze sa Pierceovom. Carrie rođena 2013. je konstruirana kao priča u čijem temelju leži legenda o super junaku; junakinja otkriva svoje super-moći, razvija ih te ih uči kontrolirati. A u tome nema ničeg strašnog, kao što ničeg strašnog nema kad junaci X-Mena otkrivaju svoje moći. Ovaj film više naginje ka teen filmu, a to sigurno nije bila redateljičina namjera.

   Prvi film Pierceove, Dečki ne plaču, koji je Hillary Swank prigrabio Oscara, i film Carrie imaju nešto zajedničko. Naime, baš kao što je Dečki ne plaču priča o izmučenom autsajderu koji pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, tako je i Carrie priča o maltretiranoj neprilagođenoj osobi koja se trudi uklopiti. Ali Carrie, u svojoj suštini, je i priča o potisnutom bijesu. To je veoma dobro razumio De Palma, koji je svoj film gradio na tome. Svake filmske minute De Palmina Carrie White je teža za nekoliko tona bijesa. Finalni krvavi obračun jest katarzično čišćenje. Gledatelj uživa jer tu težinu više nije mogao ponijeti.

   Pierce svoj film gradi drukčije. Ovdje se više radi o melodrami. Paranormalne sposobnosti njezine Carrie, koje ona ispoljava u trenucima ludila, nisu ništa strašnije od scene tinejdžera koji u svojoj spavaćoj sobi zbog neke akumulirane frustracije nogom šutira koš za smeće. Detalj kojem Pierceova pritom posvećuje najviše pažnje jest zvuk: zvuk noža koji udara o pod, kapljice tuša koja udara o tjeme… U film, premješten u današnje vrijeme, su također ugrađene tehnološke novotarije koje nam je donio napredak. Tako da smartphoneovi, te njihovo pogubno djelovanje, igraju bitnu ulogu. Oni su sredstvo kojim je Carrie snimljena u svojim ponižavajućim trenucima te uploadirana na Internet.

   Filmski remake poput ovog je nažalost nemoguće gledati bez usporedbi sa originalom iz jednog jednostavnog razloga – zato što je original tako dobar! On nam se prikazuje pred očima kao bljesak, te ga je nemoguće zanemariti. Upisan je u DNA svakog pravog filmofila i tu čuva svoje posebno mjesto. Pomoću njega smo se učili strahu te poštivanju drukčijeg, jer strah je ponekad dobra metoda da se drukčije počne poštivati, već kad sve ostalo zakaže.

   Netko je jednom kazao da filmska ekranizacija knjige ne može toj knjizi ništa ni dodati ni oduzeti. Isto se može kazati za odnos filmskog remakea i njegovog originala. Nova Carrie pluta u svojoj prosječnosti, dok ona stara sjaji u blještavom i neumanjenom sjaju.

Nikola Burčul

0 4

 from-one-second-to-the-next-from-one-second-to-the-next-poster2013/ SAD/ dokumentarni/ 34′

r: W. Herzog

Urne na cesti

Već sam pogled na biografiju njemačkog redatelja Wernera Herzoga – tvorca dokumentarca From One Second To The Next koji se bavi alarmantnim pitanjem pisanja poruka na mobitelu za vrijeme vožnje – može funkcionirati kao svojevrstan teaser za gledanje ovog, ali i ostalih njegovih filmova. Herzog je u Njemačkoj još kao malo dijete umalo poginuo u savezničkom bombardiranju; kao mladić, poput kakvog hodočasnika, je propješačio cijelu Europu – zaustavili su ga tamo negdje na granici sa Crnom Gorom. Vozi auto star dvanaest godina. Ne posjeduje mobitel jer ‘ne želi biti uvijek dostupan‘. Troškove svojih igranih filmova (Aguirre, bijes božji, Bad Liutenant-Port Of Call New Orleans…) i dokumentarnih (Into The Abyss, Grizzly Man…) drastično reže. Jednom je odbio redateljsku stolicu, onu sa ispisanim imenom na naslonu, jer je to ‘nepotreban trošak’. Jasno je odmah da se radi o nekom sa posebnim pristupom filmu, ali bogami i životu. Pisac Semezdin Mehmedinović je napisao da mu ‘uglavnom pomaže kad se u nekim odlukama, kad ga uhvati strah sjeti Herzoga’. Mehmedinović se pritom referirao na zgodu kad je Herzoga, za vrijeme jednog intervjua – pogodio metak! Redatelj se pritom nije ni trgnuo rekavši kako se radi o ‘samo površinskoj rani‘. Stoga, kad nas uhvati strah dobro bi bilo priupitati se kako bi sada postupio Werner Herzog. Njegov životni stil može pomoći u guranju kroz sam život.

   Kratak polusatni dokumentarni film From One Second To The Next novo je djelo proizišlo iz njegove radionice. Prethodili su mu kratki pregovori. Financijeri su htjeli četiri poluminutna klipa. Herzog je odmah odbio, ali je kazao da za iste troškove i isto vrijeme može snimiti polusatni dokumentarac. Dogovor je postignut. Tridesetosekundni isječci su nešto čime se ne može ispričati nikakva priča, a pogotovo ne ova koja prati dva krivca koji su skrivili nesreće, te dvoje koji su njima pogođeni. Naslov filma From One Second To The Next dobro opisuje sam film – život se promijeni u sekundi nepažnje, dok ti pogled nije usmjeren iznad volana i prema cesti, već dolje, prema svjetlucavom ekranu mobitela.

   Film prati četiri priče. Prva je ispričana iz perspektive žrtvine obitelji. Sestri je brat, s kojim se šetala držeći se za ruke, bio doslovno istrgnut iz ruke i pregažen od strane vozača koji od mobitela nije vidio znak stop. Druga prati jednog neodgovornog vozača dok prepričava svoju vožnju sa mobitelom u ruci, i ubijanje pješaka… Ovo je film bez osmjeha. Smrt je njegov glavni glumac. On pokazuje što iza saobraćajne nesreće ostaje: prvo slijedi šok, zatim ogromna tuga, te naposljetku uništeni životi, ljudi izmasakrirani posljedicama jednog SMS-a. Herzog, koji nastupa poput novinara kojem se glas ne čuje, zna postavljati pitanja. Sam redatelj smatra da su ga angažirali za režiju ovog filma vidjevši njegov dokumentarac Into The Abyss u kojem intervjuira osuđenike za smrt. „Htjeli su nekog tko može zaviriti u emocionalne dubine na veoma dubok i direktan način“ kaže on. Protagonisti filma From One Second To The Next mu se otvaraju, pričaju glasom koji podrhtava od naleta skorog plača, gledaju ga očima punim suza. Detalji su također bitni: pregaženi konj koji je na kočiji vukao dvoje poginulih, u posljednjim trenucima života se previja u jarku ispunjenom svojom i njihovom krvlju; pas, kojeg je pregažena osoba u trenutku nesreće izvela u šetnju, slomljen, izrezan i smrtno ozlijeđen maše repom dok njegovog gazdu smještaju u kola hitne pomoći. Ovakve detalje je Herzog uspio izvući iz intervjuiranih. Oni postaju žive slike iako ih uopće nismo ni vidjeli.

   Finale filma, u kojem se ubojica susreće sa kćerkom ubijenog, te oboje padaju u topli zagrljaj ispunjen opraštanjem, pokorom i boli, je trenutak koji otapa i najhladnija srca. On filmu daje i onu dodatnu, dramaturšku dimenziju te ga izvlači iz hladnoće dokumentarizma.

   Poznata je izreka ‘don’t drink and drive’, usmjerena protiv vožnje u alkoholiziranom stanju. Iz njega je proizašla zezancija: ‘don’t drink and dial’, koja se odnosi na alkoholizirano pisanje SMS poruka. Kad spojimo njih dvije dobijemo poantu Herzogovog filma: don’t dial and drive!

Nikola Burčul

0 2

Drinking-Buddies-Poster SAD/ 2013/ komedija, drama/ 90′

r: J. Swanberg; gl: O. Wilde, J. Johnson, A. Kendrick, R. Livingston

Rješenje za osvježenje

Prilikom ulaska u svijet filma Drinking Buddies imamo osjećaj ulaska u društvo dobro poznatih prijatelja i znanaca; krećemo se interijerima i eksterijerima koje nazivamo domaćima, vodimo ugodne, neobavezne razgovore. Osjećamo se dobro i prihvaćeno, te sa likovima počinjemo dijeliti njihova razmišljanja, nadanja, strahove i strepnje. Rezultat je to hrabrog stvaralačkog pristupa filmu redatelja Joea Swanberga koji je film stvorio na improvizaciji: glumci su dolazili na set ne znajući scenarij – jer ga nije bilo, te se on ispisivao iz trenutka u trenutak snimanja. Glumci su imali samo nejasnu predodžbu o čemu se radilo: o ljubavnoj drami sa elementima komedije u kojoj se ispijaju velike količine piva. Oni su čak i imena svojih likova birali sami, neke scene su snimali stvarno alkoholizirani… Prilikom gledanja dobiva se osjećaj promatranja stvarnog komadića života, a ne samo još jednog produkta iz ‘tvornice snova’. Ovaj film se sa razlogom nalazi na ljestvici deset najboljih filmova godine, koju već  tradicionalno sastavlja redatelj Quentin Tarantino.

   Radnja prati Kate (Wilde), djevojku zaposlenu u pivovari u kojoj radi sa kolegom Lukeom (Johnson). Kate je u vezi sa Chrisom (Livingston), a Luke sa Jill (Kendrick). Uskoro im se osjećaji međusobno izmiješaju, popije se puno piva i dođe do problema…

   Ovakav zaplet, te prisutnost velikih količina slasnog alkoholnog pića od hmelja navodi na pomisao da se radi o još jednoj blesavoj, plitkoj i lako zaboravljivoj ljubavnoj priči, jednoj od onih kakve svakodnevno niču podno holivudskog brda. No razlika u pristupu filmu – temeljenom na improvizaciji – te izvrsne glumačke izvedbe pomiču kvalitetu filma do viših razina. Film je ovdje uvelike sličan jazz glazbi, također baziranoj na umijeću improvizacije. Kao što je u jazzu dovoljno imati temu – na koju potom majstori na klaviru, saksofonu, gitari ili brojnim drugim instrumentima improvizacijom ispisuju do trenutka sviranja nepoznate priče – istu situaciju imamo i ovdje. Glumci imaju zadanu temu, a ostatak dodaju sami. Poljubac Chrisa u Jillino čelo je bio čista improvizacija, koju je glumac Livingston na setu izveo onako, jer mu se činilo da bi tako trebalo biti.

   Postoji odličan, izuzetno iskren dio u filmu Meci nad Broadwayem Woodyja Allena kad gangster, kojeg tumači Chazz Paliminteri, promatrajući kazalištu probu nekakvog komada u jednom trenutku vikne: „Nitko više danas tako ne govori!“ Onda objasni glumcima i redatelju, koji je zastranio u srednjovjekovnu romantiku, kako govor današnje ulice treba zvučati, te kako život na kazališnim daskama treba izgledati. Čini se da film Drinking Buddies čini isto – pokazuje kako ljubavne veze mogu biti složene, životi teški i situacije zbunjujuće, ali to prikazuje bez prevelikog dramatiziranja i histeriziranja, eksplozija emocija i sretnih završetaka gdje zaljubljene srodne duše odlaze držeći se za ruke prema zalasku sunca. Ovdje stvari klipsaju lagano, donose se kompromisi sa ne uvijek najboljim, ali zadovoljavajućim rješenjima, a život teče dalje iako nije savršen. Imamo osjećaj da likovi iz ovog filma nastavljaju voditi svoje živote i nakon što se odvrti odjavna špica. A dobri su oni filmovi kojih se sjetimo i nakon njihovog završetka, o čijim likovima brinemo još dugo nakon što smo film odgledali. Kate, Luke, Chris i Jill su neki od takvih likova. Njihov filmski život je improvizacija. A što je uopće život nego puka improvizacija?

Nikola Burčul

0 11

The Kings Of Summer posterThe Kings of Summer

 

SAD/ 2013/ komedija, drama/ 95′

r: J. Vogt Roberts; gl: N. Robinson, G. Basso, M. Arias

Kraljevi džungle

Film The Kings o Summer je priča o Joeu (Robinson),  tinejdžeru kojeg frustrira život sa ocem koji pokušava dirigirati njime. Sa najboljim prijateljem Patrickom (Basso) odlučuje pobjeći u šumu, tamo podići kuću i živjeti od plodova zemlje. U avanturi im se pridružuje čudni dječak Biaggio (Arias) i Patrickova simpatija Kelly (Erin Moriarty)…

   Da li uopće postoji netko tko u suludom planu ovih mladića nije pronašao mali djelić, ili čak ogroman dio samog nekadašnjeg sebe? Da li postoji netko tko nikad nije došao u sukob sa roditeljima, tko se nije spotaknuo o onaj nepremostivi tzv. ‘generacijski jaz’ koji se proteže između djece i njihovih staraca? Zar vam nikad nije došla želja za apsolutnom promjenom života; za novim početkom tamo negdje daleko, u prirodi, daleko od gradske vreve i ljudi koji vas ne mogu razumjeti? Eto, na tome, na toj ideji o novom, neovisnom početku, na aktu apsolutne neovisnosti počiva zaplet ovog malog ali lijepog filma koji je svoju premijeru imao na ovogodišnjem filmskom festivalu Sundance. Sa redateljem proizašlim iz televizijskih voda i glumačkom postavom sastavljenom od nepoznatih i manje poznatih glumaca, film se smjestio točno između uradaka Kraljevstvo izlazećeg mjeseca Wesa Andersona i Into The Wild Seana Penna. Naime, svi ovi filmovi govore o bijegu od civilizacije i konstrukciji vlastitog, drukčijeg svijeta neovisnog o ostalom. Kraljevstvo izlazećeg mjeseca, sa dvoje klinaca koji se otiskuju od doma te sa skromnim znanjem izviđača pokušavaju konstruirati vlastiti univerzum nezagađen tekovinama civilizacije – topla je priča o krhkosti takvog nauma. Into The Wild, s druge strane, prikazuje pojedinca koji bijegom u divljinu ‘ostavlja društvo s kojim se ne slaže’ u gorljivom aktu bunta. Akteri filma Kings… po uzrastu su stariji od onih iz  Kraljevstva, a mlađi od protagonista Into the Wild. No njihov naum je donekle sličan, a može se nazvati bijegom, eskapizmom ili kako već, nije bitno. Ali pluća svih ovih junaka ispunjena su željom za slobodom. „Zašto živjeti kad možete vladati“ slogan je filma koji najbolje sažima njegovu poantu.

   No, u tom novokonstruiranom mikrokozmosu stvari nisu idilične: nameću se problemi prehrane i ljubavnog trokuta između Patricka, Joea i Kelly. U ovom naoko bezazlenom filmu postavljaju se bitna pitanja poput onog može li čovjek sam opstati izvan civilizacije? Što se događa s njegovom osobnošću, s obzirom na društvenost njegova karaktera itd.? Za trojicom mladića roditelji tragaju, amaterski sklepana kuća se počinje urušavati, ljubomora počinje nagrizati Joea kad vidi zbližavanje svojeg najboljeg prijatelja sa svojom simpatijom.

   Između svih glumaca ističe se uloga Moisesa Ariasa koji utjelovljuje čudnog Biaggija. Dugo nakon gledanja ovog filma on će vam ostati u glavi. Njegova uloga oživljuje stvari kad se čini da će film početi štekati. „Na talijanskom riječ za zmiju znači ‘demonov penis’“ kaže on u jednom trenutku. Kad mu Patrick kaže da nije tako, on odgovori da „postoji šansa da ne znači“. I tako kroz cijeli film. Ovdje – kao i u svakom filmu – valja odgledati cijelu odjavnu špicu, jer se na njenom kraju pojavljuje još jedna scena sa Biaggiom!

   Lou Reed u pjesmi „Vanishing Act“ pjeva sljedeće stihove: „It must be nice to disappear, to have a vanishing act/ To always be looking forward and never looking back/ How nice it is to disappear, float into a mist/ With a young lady on your arm looking for a kiss“. Nakon gledanja The Kings of Summer imamo osjećaj da je film proizašao iz ove pjesme, jer su sazdani od sličnih elemenata. Od elemenata koji čine potragu za okruglom i sjajnom slobodom.

Nikola Burčul

0 3

to-the-wonder posterTo The Wonder

2012/ SAD/ drama/ 113′

r: T. Malick; gl: B. Affleck, O. Kurylenko, R. McAdams, J. Bardem

Tragovi na vodi

Za Pariz se kaže da je grad ljubavi. U njemu se Neil (Affleck) zaljubljuje u Marinu (Kurylenko) te se par sa Marininom kćerkom (Tatiana Chiline) seli u Oklahomu. Veza zapada u krizu, te Neil traži utjehu u staroj poznanici Jane (McAdams). Marinin svećenik iz Oklahome, otac Quintana (Bardem), prolazi kroz krizu vjere…

   Treba biti iskren odmah na početku: o filmovima Terrencea Malicka se više priča nego što ih se gleda! Njih se više hvali nego što ih se razumije! Samozatajni redatelj, poznat po svojem osobitom stilu, povučen iz javnosti i koncentriran jedino na svoju umjetnost, snima ubojito dobre filmove. Iako odstupaju od uobičajenog ‘videospotovskog’ stila režije, A klasa holivudskih glumaca se otima za nastupanjem u njima. Svi mu se nude na pladnju: Clooney, Penn, Pitt, Nolte, Affleck… On ih – kao što nekakav genijalan kuhar uzima začine – uzima po potrebi, dozira, te naposljetku u montaži reže. Mnogima je nakon toga žao što su uopće nastupili u njegovom filmu. Sean Penn je javno izrazio zgražanje zbog srezane minutaže njegovog pojavljivanja u pretposljednjem mu filmu Drvo života. Prokušan je to recept i ovaj režiser dobro zna što radi: putem velikih glumačkih imena on namami publiku u kino. Gledaoci se ugodno smjeste u kino naslonjače očekujući nekakav pitak holivudski produkt a on ih opali sa brigama o izgubljenom raju, nepotrebnosti rata, krizi vjere, traumama odrastanja i rađanju života samog. Uključi unutrašnju naraciju, impresionističku montažu i izljeve klasične glazbe. Prosječni gledatelj se nakon toga često zna osjetiti prevarenim. Nije važno, prisustvovao je nečem prekrasnom.

   No, unatoč svemu tome, svi glumci još uvijek žele da ih režira Malick! Zašto je tome tako? Čime ih je (i nas!) to zarazio Terrence Malick? Evo uzmimo kao primjer njegov novi film To The Wonder. Klasična je to ljubavna priča kakva se odigrava od početka svijeta i snima od izuma filma. No, u Malickovoj režiji imamo osjećaj kao da su Neil i Marina prvi zaljubljeni par na svijetu! Kad on ovdje snima orhideje to izgleda kao da orhideje nikad prije snimljene nisu bile, gotovo kao da ih nikad prije nismo ni vidjeli. Drevne jezgre gradova oživljavaju, plima mora je stvarna i dotiče nam stopala dok se diže… Njihova ljubavna veza pulsira ritmom života samog. Ona je stvarna, nježna, bolna i prolazna. Likovi bauljaju ekranom propitkivajući se unutarnjom naracijom („Slabi ljudi nikad ne učine nešto sami već puste druge da to naprave“, „Pišem po vodi zato što se ne usudim kazati“…). „Nakon gledanja ovog filma Drvo života će vam se činiti poput Transformersa“ izjavio je Affleck. Ne bih se složio s njim. To The Wonder je jedan od Malickovih najprizemnijih filmova, prvi koji je sniman u sadašnjosti, i jednostavan za shvaćanje i praćenje. On se gleda u jednom dahu, koncentrirano, isto kao što se vrhunski klavirski koncert prati u jednom slušanju, neprekinuto.

   Malick je preuzeo dvije najvažnije uloge pri stvaranju filma: onu redatelja i scenarista. Film je njegovo potpuno autorsko djelo. Može se kazati da je on ‘njegovo dijete’. Kameru je prepustio genijalnom Emmanuelu Lubezkom (Djeca čovječanstva, Gravitacija). Svatko tko se sjeća one genijalne scene iz Djece čovječanstva – kad auto praši svom brzinom u rikverc dok Julianne Moore proživljava posljednje trenutke života – zna o kakvom se genijalcu tu radi. Glavni glumci su odradili dobar posao. Terrence Malick može biti zadovoljan i nastaviti snimati filmove ‘veće i životnije od života samog’ i ispunjene ‘kontemplativnim realizmom’. Zar se ne zateknete kako ponekad neodređeno glavinjate dok vam glavom lete raznorazne misli? E, to objektivom svoje kamere snima Terrence Malick. Pravi fanovi ga zovu Terry.

Nikola Burčul

0 1

gravity-posterGravity/ SAD/ 2013/ SF, drama, triler/ 91′

r: A. Cuaron; gl: S. Bullock, G. Clooney

Ground control to major Tom…

U novom filmu redatelja Alfonsa Cuarona naziva Gravitacija cjelokupna radnja naizgled stane u jednu rečenicu: dok astronauti Kowalski (Clooney) i Stone (Bullock) popravljaju svemirsku stanicu, udare ih krhotine raspadnutog ruskog satelita te oni pokušavaju spasiti živote u nemilosrdnoj borbi u svemiru. Ovako ispisano na staklastom ekranu računala film izgleda nezanimljivo i otrcano, već viđeno. No postoje dobri razlozi zbog kojih svatko imalo zaintrigiran za film ovih dana bruji o Gravitaciji. Cuaron je, naime, stvorio jedan od rijetkih filmova snimljenih ove godine koji su vrijedni gledanja, ako je moguće u kinu i u Real 3D-u. Ovo moćno djelo brzo olabavi šarafe na gledateljevom kino naslonjaču, te on u kino dvorani počinje u bestežinskom stanju plutati svemirom, sa očima koje kroz okvire 3D očala zalijepljeno prate zbivanja na platnu.

   Od Cuarona, jednog od najzanimljivijih redatelja današnjice koji snima malo, ali zato jako dobro, jedan vrhunski film poput ovog se i očekivao. Dosad nas je naviknuo na visok stupanj kvalitete. Tko ih je pogledao, nitko ne zaboravlja I tvoju mamu također i Djecu čovječanstva. Njegov Harry Potter je jedan od najboljih iz popularnog serijala – uhvatio je suštinu priče J.K. Rowling. Isto je i u Gravitaciji. Njegovi filmovi šaraju slike na očnim kapcima gledatelja koje se teško brišu.

   Film započinje sedamnaestominutnim neprekinutim kadrom. Kamera genijalnog snimatelja Emmanuela Lubezkog maestralno pleše oko satelita dok astronautkinja Stone popravlja letjelicu a Kowalski lebdi u dokolici slušajući Hanka Williamsa Jr.-a i diveći se zemljinoj ljepoti sa visoka. Naši astronauti sa Zemljom komuniciraju preko tzv. ‘ground controla’ čiji glas daje Ed Harris. On koordinira ovom misijom jer ima veliku filmsko-astronautsku reputaciju, koju dokazuju njegove uloge u filmovima Put u svemir i Apollo 13. Dok country glazba odzvanja svemirom letjelici se ogromnom brzinom približavaju ubojiti ostaci ruskog satelita. Harris ih upozorava da se brzo sklone. Uskoro kreću eksplozije i borba za goli život. Kao u pjesmi „Space Oddity“ Davida Bowieja uskoro se gubi veza sa ‘majorom Tomom’ i ekipa nastavlja ‘plutati dubokim svemirom’.

   Slovenski filozof Slavoj Žižek veliki je poštovatelj Cuaronovog rada. Za njegov prethodni film Djeca čovječanstva Žižek kaže: „U nekoj holivudskoj priči bogata povijesna pozadina služi uglavnom kao isprika za ono o čemu se u filmu doista radi (…) Tako nije u Djeci čovječanstva, gdje pozadina ostaje prisutna“. Ista misao, malo drukčije postavljena, se može primijeniti i na gledanje Gravitacije: svemir ne služi samo kao pozadina u kojoj će se naši junaci boriti za život. Ovdje svemir postaje glavna uloga. On kao i svaki glumac ima svoj karakter, on ima svoje osobine, on u trenutku sudara dvaju letjelica postaje nemilosrdan neprijatelj životu samom, dok je prije toga bio lijep bestežinski prostor sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Zemlju. Svemir, kao glavni glumac, je trebao stajati pokraj Clooneyja i Bullockove na venecijanskom crvenom tepihu, kad je film prvi put predstavljen. Trebali su ga hvatati blicevi paparazza jer je svoju ulogu negativca odigrao maestralno.

   Zanimljivo, ali ovaj film počinje prije nego što se prvi kadar i zavrti – on počinje već kad pročitamo njegov naslov. Svaki gledatelj se treba pitati: zašto naslov Gravitacija kad se radi o astronautima u svemiru? Naime, nakon sudara letjelica, osjećaj gravitacije, koji garantira blizinu Zemlje, jest onaj osjećaj kojeg bi naši junaci najradije iskusili. Bestežinski svemir je neprijateljsko okruženje, kojeg je dobro samo kratkotrajno, turistički pohoditi. Zemlja, koliko god se okrutna činila, je prostor kojim kola život.

Nikola Burčul

0 2

 Frozen-Ground-2013-movie-posterThe Frozen Ground/ SAD/ akcijski triler/ 105′

r: S. Walker; gl: N. Cage, V. Hudgens, J. Cusack

Kad lovac postane lovina

Najbolji film svih vremena je Con Air!“ ustvrdio je glavni lik u jednoj komediji. Onda je  oduševljeno obrazložio: „Imamo Malkovicha za glumu, Cagea za akciju, Buscemija za komediju i Cusacka za homoseksualce!“. Glavni dvojac iz Con Aira, Nicolas Cage i John Cusack, se ponovo susreću u filmu Zamrznuta istina. Ovaj put se nalaze na suprotnim stranama: Cage je policajac a Cusack sablasni serijski ubojica kojeg ovaj progoni. Sve je smješteno na Aljasku; krajolik je prekriven snježnim omotačem, sobovi šeću ulicama, neki ljudi se griju pred vatrom kamina, drugi pred obnaženim ženama koje se vrte oko šipki u striptiz barovima, a gradom luta serijski ubojica.

   Kad teen prostitutka Cindy (Hudgens) uspije umaknuti jednom sadističkom klijentu, policija se zbog njenog zanata ne trudi istražiti slučaj. On ipak zaintrigira Jacka Halcombea (Cage) koji tu vidi poveznicu između nestanka velikog broja žena, i smatra da je Cindy ključan akter u hvatanju ubojice Boba Hansena (Cusack)…

   Potrebno je samo lagano zagrepsti ispod idilične površine bilo kojeg mjestašca, i uvijek ćemo naići na iste stvari: ispod pitoresknih fasada obiteljskih kuća, ispod umjetno navučenih osmjeha sugrađana, ispod prividnog mira i idile skutreno čekaju predatorski pojedinci neutaženih seksualnih apetita, devijantni grabežljivci koji čekaju plijen. U onim kasnim noćnim satima kad, kako taksist jednom reče ‘svo smeće izlazi na ulice’, oni pune bordele, zadimljene kafiće i striptiz barove. Jedan dio Zamrznute istine prikazuje baš to, on prikazuje što se sve može pronaći kad se odstrani ona prva zavaravajuća lynchevska kora. Drugi dio filma se pretvara u slučaj kad lovac postaje lovina, on se transformira u triler koji u sebi nosi potpis Zodiaca. Film gledan u cjelini ne donosi ništa nova i još je samo jedna solidno ispričana priča ispunjena brojnim klišejima: od žene koja moli muža policajca da prihvati sigurniji posao, do same klišeizirane tematike serijskog ubojice.

   No film se počinje promatrati sasvim drukčijim očima kad znamo da se radi o stvarnom slučaju u kojem je monstrum Hansen uistinu oteo više od dvadeset ženskih osoba, silovao ih te ih kao divljač ustrijelio negdje u smrznutoj divljini gdje ih nitko ne vidi i odakle njihov krik do ničijih ušiju ne dopire. Ovdje ga utjelovljuje Cusack, glumac kojeg smo navikli gledati u ulogama pitomih momaka. Izvedba mu je smrznuto suzdržana. Jednog od policajaca koji ga progone utjelovljuje Dean Norris, glumac najpoznatiji po izvedbi policajca Schradera iz serije Breaking Bad koja je upravo završila sa snimanjem. Brojni obožavatelji serije koji zbog njezinog kraja tuguju Norrisovu izvedbu u ovom filmu mogu gledati i kao nastavak Breaking Bada, ili to barem može biti pokušaj zalječenja tužnog srca.

   Najveću minutažu ovdje ipak uzima Nic Cage, i on ponovno u ulozi policajca. „Mislim da sam u svojoj karijeri najviše puta glumio policajce“ priznao je Nic u intervjuu koji je pratio promociju filma. Face/ Off, Zmijske oči, World Trade Center, Loš poručnik… Zbilja, to se pokazuje istinitim. Uz malene modifikacije, on je i ovu ulogu izveo na svoj klasični, elvisovski način.

   Kad su redatelja Davida Lyncha – poznatog po filmovima uvrnutog stila, čudnih likova i neobičnog narativa – novinari u jednom intervjuu pitali kakvo je djetinjstvo imao, pokušavajući otkriti razloge takvog pristupa filmu, on im je odgovorio: „Imao sam veoma sretno i normalno djetinjstvo. No brine me to što su i brojne serijske ubojice imale isto takvo djetinjstvo“. Citat pada na pamet kad se gleda film Zamrznuta istina. Uz njega istinit događaj po kojem je film snimljen postaje barem malo podnošljiviji.

Nikola Burčul

0 1

 Iron-Man-3-poster-2Iron Man 3/ SAD, Kina/ akcijski, fantasy/ 130′

r: S. Black; gl: R. Downey Jr., G. Paltrow, G. Pearce, B. Kingsley

Zbogom oružje

Dok gledamo posljednji, treći nastavak iz serijala o Iron Manu, pitamo se jedno pitanje: smiju li se super-junaci umoriti? Je li im dopušteno povlačenje u svoje špilje, vile, urede, jazbine… dok svijetom haraju različite opasnosti od kojih nas mogu zaštititi samo oni? Mogu li se, kako se narodski kaže – dišperati? Uzeti godišnji? Dići slušalici sa telefona? Ne mogu!

   Tony Stark (Downey Jr.) – milijarder, genijalac, playboy, filantrop i osoba koja se nalazi iza oklopa čovjeka od čelika – se u trećem dijelu serijala povukao u svoju vilu u Malibuu, iz koje se pruže prekrasan pogled na ocean, gdje uživa sa djevojkom Pepper(Paltrow). Idila je narušena kad američkoj sigurnosti počinje prijetiti misteriozni Mandarin(Kingsley). Uskoro kreću eksplozije, letovi, borbe, domišljati dijalozi i kratke ljubavne scene; imamo početak, zaplet, kulminaciju i rasplet. Na našem junaku su prijašnje bitke koje je vodio protiv ćelavog Jeffa Bridgesa i kosatog Mickeyja Rourkea u prvom i drugom nastavku serijala  ostavile ožiljke – on boluje od PTSP-a. Tome je pridonijela i borba za spas New Yorka u Avengersima.

   „On je počeo kao Tony Stark, otišao je u pećinu te se iz nje vratio kao Iron Man. Ovdje se bavimo s tim gdje je Tony nestao“ kazao je koscenarist filma Drew Pearce. Drugim riječima, u filmu tražimo odgovor na pitanje čini li odijelo Iron Mana, ili je slučaj obratan. Režije se prihvatio Shane Black, nekoć najbolje plaćeni holivudski scenarist. Ako ste živjeli u prošlom stoljeću, onda ste sigurno slušali njegove scenarije koje su izgovarali glumci u Smrtonosnom oružju ili Prljavi igraju prljavo, primjerice. „Htio sam postići stapanje elemenata Michaela Crichtona sa onima Toma Clancyja“ pojasnio je Black. Uz multimilijunski budžet i ciljanje da postane ljetni blockbuster, koji ide lijepo uz kokice i pivu, film Iron Man 3 ima sve konstitutivne elemente spektakla: bombastične specijalne efekte koji prate akciju, ljubavnu priču, pa čak i neke od najboljih svjetskih glumaca (Kingsley i Pearce). Stark je suočen s neprijateljem koji je zastrašujuće snažan. Kad pomisli na njega lice mu se iskrivi u zabrinjavajuću grimasu. No, osnovno je pitanje nakon gledanja ovog ili bilo kojeg drugog filma, tj. nakon konzumiranja bilo čega – što od doživljenog ostane u nama, upisano nam duboko u memoriju? Što nas formira, izranja u neočekivanim trenucima, prati nas u korak? Ostaje li uopće išta, ili je sve samo zabava?

   Treći dio serijala o čovjeku od čelika ne nudi ništa više od mnogo puta ispričane priče o Americi kao žrtvi agresora, koji je toliko snažan da je može obraniti samo super-junak. „Zlo treba lice“ u jednom trenutku Starku govori jedan od protagonista. To je ujedno i najzanimljiviji dio filma koji se bavi maskom kojom se pravo zlo i prava prijetnja skriva iza pukih zastrašujućih simbola. Tu su Pearce i Kingsley – dva stara i iskusna mačora – prvoklasni u svojim izvedbama. Specijalni efekti su zadovoljavajući, a ostalo je prosječno.

   Iron Man 3 se može promatrati i na drukčiji način. Glavni glumac, šarmantni Robert Downey Jr., je bivši narkoman. U posljednja dva desetljeća on je prošao put od vrha pa do dna Hollywooda. Izgrižen od ovisnosti, strugao je dno sa holivudske bačve. Više smo ga gledali na snimkama nekakvih suđenja, nego na filmskim platnima. U posljednje vrijeme se ponovno vratio na vrh i postao jedan od najbolje plaćenih glumaca. To je prava priča o super junaku. Jedino ako se na taj način promatra ovaj film, on može funkcionirati. Jedino tako.

Nikola Burčul

0 2

Oz_The_Great_And_Powerful_NA_EST_and_VOD_Poster_Key_Art_JPEG_Apple_USCarstvo velikog Oza

The Great And Powerful Oz/ SAD/ 2013/ 130’

r: S. Raimi; gl: J. Franco, M. Williams, R. Weisz, M. Kunis

Negdje preko duge

 

Kako bi se suočili sa podatkom da ćete uskoro umrijeti? Kad nam je život u neposrednoj opasnosti – barem prema riječima Antona Chigurha, negativca iz knjige/ filma Nema zemlje za starce – ljudi uvijek pred nišanom smrti postupaju jednako, te kažu: “Ne moraš to učiniti”. Brojni primjeri iz umjetnosti i života nas uče da ljudi preklinju, zapomažu i plaču, dok se oštra kosa smrti približava njihovom vratu. Ako se smrt i uspije izbjeći, to uvijek bude prilika za novi početak. Svijet se tada gleda drugim očima. Nakon što poštedi život jednom sporednom liku, te ovaj sretan otrči u novi dan, Tyler Durden, lik iz filma Klub boraca, kaže: “Sutra će biti najljepši dan njegova života, a doručak će mu biti slađi nego što je nama ikad bio”. Paradoksalno, blizina smrti je motivator života.

   Film Carstvo velikog Oza počinje prikazom života malenog mađioničara Oscara (Franco), koji se danju stišće u malenoj prikolici dok noću izvodi predstave, sve dok ne razgnjevi jednog poznanika te mu, spašavajući svoj život, ne uteče u letećem balonu. U izbjegličkom letu upadne u oluju, te ga uragan počne vitlati nepredvidivim putevima prirode. On histerično krene vikati: “Ne želim umrijeti, još nisam ništa postigao!”. Izmakne smrti i sleti u zemlju Oz. Izbjegavanje smrti još jednom postaje prilika za novi početak. U Ozu on sreće sestre Evanoru(Weisz) i Theodoru(Kunis) koje ga šalju u potragu za Glindom(Williams). Pratnju mu čine pričajući majmun i porculanska lutkica…

   Priča je to već svima poznata, davno nastala iz pera Franka Bauma, ekranizirana i obožavana. Carstvo velikog Oza je, ustvari, prequel poznatog filma Čarobnjak iz Oza iz 1939., te on uvodi gledatelje u priču. Režije se prihvatio Sam Raimi, poznat po radu na trilogiji Spidermana. Producent Joe Roth je bio u punoj spremi: nedavno je radio na Snjeguljici i lovcu, te na Burtonovoj Alisi u zemlji čudesa. Raimijev Oz je za njega vjerojatno bila još samo jedna ekranizacija bajke u nizu. Glavne uloge tumače top zvijezde. Kostime je krojio Gary Jones… To su glavni sastojci. Rezultat?

   Najbolje u Raimijevom Ozu jesu vizuali potpomognuti CGI-em. Prizori zemlje Oza ponekad sjaje toplinom Monetovih pejzaža. Jonesova kostimografija je fascinantna : Evanora je odjevena u stilu art decoa, dok je Glinda više art nouveau… Ritam filma je dobar, te bez umaranja juri do njegove polovice, no onda počne naglo opadati i vuči se brzinom teretnog vlaka. Izvedba Michelle Williams nije dorasla dvojcu Weisz-Kunis, i to film još dodatno uspori. U finalu smo svjedoci jedne samo solidno ekranizirane bajke koja, da je izvrsna, bi gledatelja trebala povesti na stvarno putovanje u zemlju gdje majmuni i porculanske lutke pričaju, a na vrhu brežuljka stoji dvorac podruma ispunjenog zlatnim dukatima.

   Ipak, poruka koja se i iz ovakvog Oza uspije isčitati je jasna i govori da svatko, pa i pohlepna, plitka i strašljiva kukavica poput Oscara, se može pred velikim izazovom promiijeniti na bolje. Nije pritom nužno sa pričajućim majmunom pobijediti zlu vješticu.

Nikola Burčul.

man-of-steel-posterČovjek od čelika

Man of Steel/ SAD, Kanada, VB/ akcijski, fantasy/ 143′

R: Z. Snyder; gl: H. Cavill, A. Adams, M. Shannon, R. Crowe, K. Costner

Snažniji od gravitacije

Evo kako se rađaju filmovi. Prije četiri godine scenarist David S. Goyer i redatelj Christopher Nolan upali su u stvaralačku krizu kod snimanja filma Vitez tame: Povratak, posljednjeg iz novog serijala o Batmanu. Odlučili su uzeti jednotjednu pauzu.  Goyer se zabavljao čitajući stare stripove o Supermanu, zapisujući na blok, paragraf po paragraf, ideje za filmsku modernizaciju ovog super junaka. Iz sanjarenja ga je prenula zvonjava mobitela. „Napreduješ li?“ pitao je Nolan, nervozno se interesirajući oko Goyerovog posla za scenarij Viteza tame. „Ne, ali sam smislio kako možemo napraviti novog Supermana“ odgovorio je pisac. Nolan je poklopio Goyeru i odmah nazvao predsjednika Warner Bros.-a. Tjedan dana poslije bio im je odobren budžet od 225 milijuna dolara. Njih su utrošili na sljedeće: glavnog glumca Henryja Cavilla podvrgnuli su šestomjesečnom žestokom teretanskom treningu; platili su filmske zvijezde Kevina Costnera (koji glumi Supermanovog oca na Zemlji) i Russella Crowea (koji utjelovljuje njegovog biološkog oca); angažirali su prvoklasnu ekipu zaduženu za specijalne efekte… Stvorili su tipičan ljetni blockbuster kao stvoren za vrelu noć u kolovozu. Ljeto kao da ne može proći bez Goyera i Nolana. Naime, točno prije godinu dana, u kolovozu 2012. gledali smo Viteza tame: Povratak.

   Radnja Supermana je uvijek ista: vanzemaljsko dijete stiže na Zemlju nakon što mu planet eksplodira. On izrasta u super junaka koji će Zemlju obraniti od sila tame…

   Već sam naziv filma sugerira stanovit odmak od prošlosti. Ovdje je naime sve bitno evoluiralo od vremena kad je Christopher Reeve kao Superman okretao zemaljsku kuglu da vrati vrijeme i spasi stvar. Vizualnom je posvećeno mnogo pažnje: Kripton izgleda kao da su ga uređivali majstori baroka u suradnji sa H.R. Gigerom; Supermanovo odijelo kao da je izliveno od samog čelika, i stoga neprobojno. On ovdje, valja napomenuti, nosi veš sa unutarnje strane. Vizuali koji prate njegov let su doista impresivni. Njih spominje čak i glazbenik Lou Reed u jednom svojem nedavnom tekstu. Glavnog zlikovca, generala Zoda, u punoj snazi utjelovljuje genijalni Michael Shannon. Njegova izvedba je divlja, teatralna i nezaboravna.

   Za redatelja je odabran Zack Snyder, kojem super-junaci nisu strani. On se nalazio na redateljskoj stolici za vrijeme snimanja filmova Watchmen i 300. Kad Gerard Butler u potonjem – kvrgavog tijela i sa bijesom u očima – urlajući počne klati Perzijance, svima je jasno da se tu ne radi toliko o povijesnom događaju, koliko o povijesnom super-junaku koji ne kleči ni pred kim. Obrisi 300 i Watchmena vide se i u Čovjeku od čelika. U novom Supermanu – kao i u svim pravim filmovima o super-junacima – čitaju se dvije stvari: da su oni svijetu potrebni za puki opstanak, te da su zbog svoje različitosti diskriminirani. Oni se stoga skrivaju iza svojih maski, plašteva i vozila. Kako bi preživjeli, zemljani njihove razlike moraju prihvatiti. U svakom dobrom filmu o super-junacima postoji velika moralna pouka protiv diskriminacije različitih. Ako pouke nema – film nije dobar!

   U jednoj od prvih scena Čovjeka od čelika vidimo Clarka Kenta (Cavill) kako sa ribarice baca vrše u more. Svjestan svojih nadljudskih moći, njegov ribarski posao mu i nema previše smisla. Tek kad Zemlji zaprijeti opasnost on pronalazi svoju pravu svrhu i ulogu. U obrani Zemlje on istodobno traga i za svojim korijenima. „Kako možemo znati da se jednog dana nećeš okrenuti protiv nas?“ upita ga u jednom trenutku jedan američki general. „Odrastao sam u Kansasu generale, nema većeg Amerikanca od mene“ odgovara mu Superman sa smiješkom.

   U filmskoj terminologiji skovana je nova riječ. Ona glasi ‘nolanizirati’. Objašnjenje jest: prilikom filmske adaptacije primijeniti ćudljiv realizam na stripovskog super-junaka. Pristup je to zabavan za gledatelje, i unosan za tvorce. Posebice kad se prikazuje ljeti.

Nikola Burčul, 7.9.2013.