Povijest

0 55

Nikad prežaljena pjevačica „Novih fosila“, Đurđica Barlović, preminula je 26. kolovoza 1992. godine u 18 sati, na Internom odjelu Opće bolnice u Zadru od posljedica infarkta. Imala je svega 41. godinu. Jedna od najupečatljivijih i najdražih pjevačica cijele Hrvatske i bivše države, Đurđica Barlović zauvijek će ostati zapamćena po pjesmama koje se i dan danas rado slušaju.

Anđeoski glas pokazala je svijetu vrlo rano. Svoj prvi pjevački imala je sa svega 13 godina na natjecanju „Djeca pjevaju“. Iako je upisala Srednju građevinsku školu, njezina prava ljubav bila joj je glazba. Nakon završene srednje škole, Đurđica je započela svoju profesionalnu glazbenu karijeru. Redovito je pjevala u programima Tribine mladih uz VIS “Batali”, no najveće uspjehe ostvaruje dolaskom u Nove fosile, grupu koja je nakon dolaska skladatelja Rajka Dujmića i Đurđice Barlović postala jedna od najpopularnijih pop grupa na čitavom prostoru bivše Jugoslavije.

Pjesmom Zdenka Runjića ”Diridonda” na Splitskom festivalu predstavili su se široj publici, a odmah potom uslijedili su i novi albumi koji su se nizali jedan za drugim. Godine 1978. izdaju prvi LP „Da te ne volim“ koji postaje pravi diskografski hit. Pjesme: “Da te ne volim”, “Neka vali gingolaju svoje barke”, “Sanjaj me”, “Nikog nema da mu kažem”, “Kaži mi, mama” … nezaustavljivo ih vode k samom vrhu estradnog neba. Svi su ih najbolje upamtili prema pjesmi „E moj Saša“, čiji je refren dugo bio prihvaćen kao svakodnevna fraza. Glas Đurđice Barlović opisivali su kao brokatni tirkiz, zvali su je slavujem koji riječi pretvara u čiste emocije.

Nagli preokret dogodio se 1982. godine kada se Đurđica odlučila povuči iz grupe i posvetit se mirnom obiteljskom životu. Zamijenila ju je Sanja Doležal. Dvije godine kasnije Đurđica je započela solo karijeru, no prerana smrt 26. kolovoza 1992. godine prekinula je sve njezine planove, želje i snove. G.Š.

0 42

Na današnji dan, 17. kolovoza 1990. godine započela je u Hrvatskoj otvorena oružana pobuna dijela hrvatskih Srba poznatija pod nazivom „Balvan revolucija“. Toga dana su, najprije u okolici Knina a potom na više mjesta u dalmatinskom zaleđu, balvanima, velikim stijenjem i kamenjem i ponegdje vozilima uz prisutnost mahom naoružanih osoba zapriječili glavne prometnice iz unutrašnjosti Hrvatske prema Dalmaciji.

Zahvaljujući cestovnim barikadama, promet u Hrvatskoj od krajnjeg juga prema sjeveru bio je prekinut i to usred turističke sezone. Bio je to veliki šok i sramota za zemlju koja je veliki dio novca ostvarivala upravo od turizma. Ujedno bio je ovo uvod u Domovinski rat i otvorenu agresiju Srbije i JNA na Hrvatsku.

Što je „balvan revolucija“?

„Balvan revolucija“ naziv je za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA. Naziv je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana, kamenja i krupnog stijenja, te srpske oružane straže, koje su se prvi put pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.

Zatvaranjem prometnica i prekidom špice turističke sezone tzv. balvan revolucijom nanesena je velika šteta gospodarstvu Hrvatske. Također je narušen teritorijani integritet, jer je prekinut tok prometnica, što je pokazivalo da Hrvatska nije bila sposobna svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak na tom području.

Nakon slobodnih višestranačkih izbora 1990. godine u Hrvatskoj, dio Srba nije prihvatio uspostavu nove, demokratski izabrane vlasti. Poticani od srbijanskih političara i službi iz Beograda, umjesto demokratskoga dijaloga, odabrali su protuustavno i nasilno djelovanje. Terorizmom te zaprječavanjem prometnica i oružanom pobunom u okolici Knina u Dalmaciji (tzv. balvan revolucijom) sredinom kolovoza 1990. započeli su proces stvaranja vlastite paradržave i njezina pripajanja Srbiji, kako bi ostvarili temeljni cilj tadašnje srpske, zapravo velikosrpske, politike da “svi Srbi žive u jednoj državi”. U skladu s osvajačkim, velikosrpskim projektima iz 19. i 20. stoljeća, zapadna granica takve države – “velike Srbije”, planirana je duboko na hrvatskom teritoriju, do smjera Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin i dio Gorskog Kotara – Karlobag (to je, otprilike, bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća). Tadašnje srbijansko vodstvo je spomenuti cilj pokušalo ostvariti uz pomoć vrha Jugoslavenske narodne armije (JNA), ili centralizacijom postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijega (srpskoga) naroda u njoj (prema načelu “jedan čovjek, jedan glas”), ili oružanom agresijom i pripajanjem Srbiji velikoga dijela teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Nastojanje hrvatske policije da na pobunjenom području uspostavi javni red i mir onemogućila je federalna – Jugoslavenska narodna armija (JNA), uz prijetnju oružanoga djelovanja.

Na pokušaj pripadnika MUP-a Hrvatske da pokupe oružje iz postaja u Benkovcu i Obrovcu, tamošnje je srpsko stanovništvo reagiralo demonstracijama i balvanima na prometnicama. Prve barikade su napravljene u okolici grada Knina, a kasnije u još nekih mjesta u sjevernoj Dalmaciji. U poslijepodne 17. kolovoza 1990. godine predsjednik Skupštine općine Knina, Milan Martić proglasio je ratno stanje, a Štab za obranu grada proglasio je pripravnost građanima na oružani sukob. Uz barikade su bile postavljene oružane straže, koje su onemogućavale ikakav pokušaj prolaska njima nepodobnim osobama – Hrvatima, odnosno svim vozilima hrvatskih registracijskih pločica.

MUP Hrvatske pripremilo je tri helikoptera sa specijalim snagama koje su istog dana poletjele iz Lučkog prema Kninu, radi deblokade cesta i uspostavljanja redarstvene vlasti. Tijekom leta helikoptere su iznad Ogulina presrela dva zrakoplova MIG-21 iz Ratnog zrakopolstva JNA, i zbog prijetnje obaranjem MUP-ovi su se helikopteri morali vratiti na svoju polazišnu točku. Usporedno s podizanjem barikada Srpsko nacionalno vijeće najavilo je da će raspisati referendum o autonomiji Krajine.

Prometne komunikacije južne Hrvatske sa sjevernom Hrvatskom tim su činom prekinute, budući da hrvatskim vozilima nije bio dopušten prolaz, niti brojnim inozemnim turistima, koji su bili sekundarna meta ove pobune. Računalo se da će poremećaj glavnih prometnih veza, prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Zbog bitnog prometnog položaja koje je imalo područje pobune, hrvatsko gospodarstvo je imalo velike štete. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, prekidali su ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku. Neposredni je cilj bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. Prostor pod okupacijom će djelomično biti vraćen u sastav Republike Hrvatske operacijom Maslenica 1993. godine, a u cijelosti vojno redarstvenom operacijom Oluja 1995. godine. G.Š.

 

0 35

Poštovani čitatelji,

Čestitamo vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja uz ovaj kratki povijesni prikaz vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995. godine. (RI)

0 67
134. domobranska pukovnija... Radost hrvatskih vojnika nakon Oluje
Josip Čerina, ratni zapovjednik 134. domobranske pukovnije

Oluja, završna oslobodilačka vojno-redarstvena akcija Domovinskog rata, najveća je vojna operacija u povijesti moderne hrvatske države koja je prije 22 godine oslobodila preko 10.000 kilometara četvornih područja u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu koja su četiri godine bila pod okupacijom pobunjenih Srba, a omogućene su i oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Mnogi hrvatski branitelji položili su živote da bismo mi danas u miru živjeli, stoga im za to moramo biti zahvalni. Treba se sjetiti i zahvaliti hrvatskim braniteljima koji su preživjeli rat i njihovim obiteljima na žrtvi i doprinosu za slobodu koju imamo i u kojoj živimo sada, kazao je pukovnik Josip Čerina, ratni zapovjednik 134. domobranske pukovnija.

Ovu postrojbu su činili branitelji sa područja mnogih općina i gradova Zadarske županije, branitelji koji su branili mnoga naselja biogradskog i stankovačkog kraja.

Ustrojena je u kolovozu 1994. , nakon oslobađanja Ravnih kotara i Bukovice u operaciji Oluja sudjeluju u drugim operacijama hrvatskih snaga.

Smrtno stradalo pet pripadnika pukovnije

Nažalost, u razdoblju od kolovoza 1994. do prosinca 1995. smrtno je stradalo pet pripadnika pukovnije, a njih dvadesetak je lakše ili teže ranjeno, rekao je Čerina, te je nastavio:

Moja poruka, a vjerujem i poruka mojih suboraca, bila bi da se sve ono što se događalo u vrijeme Domovinskog rata, a dovelo je do oslobađanja i stvaranja Republike Hrvatske nikako ne smije zaboraviti.

Zadaća 134. domobranske pukovnije, koja je bila u sastavu Operativne grupe Zadar, bila je da u Oluji nakon uspostave položaja u području razdvajanja snaga otpočne napadna bojna djelovanja s ciljem ovladavanja središnjom Bukovicom, zaobilazeći grad Benkovac, a da nakon dostizanja zadane crte pristupi pretresu terena u području odgovornosti.

Tijekom noći sa 3. na 4. kolovoza 1995. godine uspostavljeni su novi položaji u području razdvajanja snaga, izuzeta su topnička sredstva koja su bila pod nadzorom UNPROFOR-a i zaposjednuti su paljbeni položaji te je oživljen sustav veze, ističe Čerina.

U pet sati 4. kolovoza počele su bojne aktivnosti u području razdvajanja snaga, nakon čega je uslijedilo topničko djelovanje pukovnijskoga topništva po položajima na kojima je neprijatelj primijećen.
Ubrzo su uspostavljeni položaji na brdima Velikom baku i Zmijevači te u naseljima Tinju i Pristegu, precizan je Čerina.

Početni uspjesi vojno redarstvene akcije Oluja

Tijekom prijepodneva pješačke su bojne imale početne uspjehe na smjerovima Raštane-Polača i Pristeg- Miranje, unatoč neprijateljskom djelovanju iz protuzrakoplovnih strojnica i tenkova s istaknutih visova te problemima sa snagama UN-a, koje se nisu htjele povući s osmatračnica.

134. domobranska pukovnija, oznaka

Unatoč naporima prvog dana operacije Oluja, zamjetnijeg uspjeha na bojištu tijekom prijepodneva nije bilo. Odlučeno je da se angažiraju snage iz pričuve za zauzimanje istaknutih neprijateljskih položaja, Mijovca i Gradine, naglasio je Čerina dodavši kako su do 16 sati bojne skupine bile su na dogovorenim položajima, nakon toga pristupilo se izvršenju zadaće.

Oko 19 sati jedna se bojna skupina, koju je vodio zapovjednik 1. pješačke bojne satnik Ivica Kapitanović, približila položaju neprijatelja na Mijovcu, došlo je do obostrane pješačke paljbe.

U to vrijeme neprijatelj još nije otkrio skupinu koja se uputila na Gradinu koju je vodio zapovjednik 3. pješačke bojne satnik Željko Ušljebrka, objašnjava Čerina.

Teško ranjen zapovjednik izvidničke skupine

Pod stalnom topničkom paljbom držalo se neprijatelja na fronti Stražbenica – Gradina kako bi se omogućilo neometano približavanje bojne skupine do prvih neprijateljskih položaja.

Ova se skupina podijelila na dvije manje. Jednoj skupini uspijeva neometano izbijanje na Gradinu, dok je druga skupina naišla na minsko polje podno Gromila u kojem je teško ranjen zapovjednik izvidničke skupine natporučnik Ivan Čerina i nekoliko je još branitelja lakše ranjeno, navodi ratni zapovjednik.

Na Gradini je došlo do pješačke borbe, a nedugo zatim oglasila se pješačka paljba na Gromilama.

Oko 22 sata uspostavljeni su novi položaji koji su omogućili stavljanje pod paljbeni nadzor prometnice Benkovac – Bribirske Mostine te bolje praćenje neprijateljskih aktivnosti, podsjeća Čerina.

134. domobranska pukovnija: Predah na izvoru vode u Šopotu nadomak Benkovca, 5. kolovoza 1995.

Pozitivan razvoj situacije oko Knina, kao i sve slabiji otpor neprijatelja, bili su dostatnim da se drugog dana operacije Oluja pojača tempo napredovanja.

U prijepodnevnim satima, 5. kolovoza 1995. godine, oslobođeni su Ceranje, Miranje i Tinj. Nakon ovog uspjeha preraspoređene snage koje je vodio satnik Ivica Kapitanović nastavile su prema Polači i Podlugu, prisjeća se ovaj pukovnik. U iščekivanju spajanja s ostalim hrvatskim snagama koje su djelovale iz smjera Zadra (opa. 7. domobranska pukovnija i 112. brigada), a zbog nepostojanja neprijateljeva otpora tijekom prijepodneva, nastavilo se napredovati prema Benkovcu.

Drugog dana operacije Oluja sve je išlo puno lakše, bez velikih iznenađenja ako se izuzme samoinicijativan ulazak dijela postrojbi tijekom popodneva u grad Benkovac. Došlo je do neprijateljskog povlačenja, koje će trajati danima, a krajnje odredište im je bio Bosanski Petrovac.

Trećeg dana operacije Oluja nastavilo se napredovanje prema središnjem dijelu Bukovice smjerom Benkovac – Lisičić – Bjelina – Parčići – Ervenik.

Nažalost, tog je dana došlo do smrtnog stradavanja Ivana Pešuta na izviđanju kod Biovčinog Sela, s puno emocija će Čerina.

Igor Dominis, ratni snimatelj

U večernjim satima izbilo se u područje Ervenika, čime je završila operacija Oluja. Paralelno s napredovanjem prema Parčićima i Erveniku prikupljena je velika količina napuštene vojne opreme i naoružanja koja je u narednim tjednima preraspoređena u druge postrojbe Zbornog područja Split.

U posebnom sjećanju mi je ostalo prvo ratno izvješće iz mog rodnog Benkovca 5. kolovoza u popodnevnim satima: “U gradu nema nikoga, tek po koji civil, neprijatelj je u paničnom bijegu napustio sve”, ističe Čerina te zaključuje:

U grad Benkovac je prva ušla naša pukovnija što ne znači da ga je ona sama oslobodila, već je to posljedica angažiranja ukupnih hrvatskih snaga na zadarskom području. Dani koji su slijedili za sve nas su bili početak novog života, poručio je Josip Čerina.

Izvor: Zadarski list

0 46

Na današnji dan prije 26 godina poginuo je Miro Barešić. Rođen je Šibeniku 10. rujna 1950., hrvatski je emigrant i revolucionar, heroj Domovinskog rata.

Šira javnost upoznala ga je nakon što je u travnju 1971. godine u Švedskoj izvršio atentat na jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića – pripadnika zloglasne UDBA-e.

Prošavši svojevrsnu emigrantsku epopeju – služenje doživotne kazne, oslobađanje nakon otmice zrakoplova, utočište u Paragvaju, službovanje u Washingtonu, CIA-ina otmica i izručenje natrag u Švedsku, štrajk glađu gotovo do smrti te, naposljetku, protjerivanje – Barešić se početkom srpnja 1991. vratio u domovinu.

Na tragu ideje nacionalne pomirbe, odmah se, bez ikakve zadrške ili zazora spram bivših komunista u novoj vlasti, priključio hrvatskim postrojbama, no poginuo je već u prvoj akciji 31. srpnja pokraj Miranja Donjih, u zaleđu zavičajnih Pakoštana. S njim su poginuli i njegovi suborci: Zdeslav Turić, Frane Bokanović i Mile Pandžić.
S obzirom da okolnosti njegove smrti nisu bile adekvatno profesionalno istražene, kao i na činjenicu da su u to vrijeme ključne pozicije u sigurnosno-obavještajnom aparatu držali njegovi dojučerašnji neprijatelji (Josip Manolić, Zdravko Mustač, Josip Perković…), u znatnome dijelu javnosti prevladava mišljenje da Barešićeva pogibija nije bila slučajna. Kao takva, i dandanas je ostala jedna od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.

U sjećanje na akciju hrvatske vojske u Miranjima, pogibiju Mire Barešića i njegovih suboraca, Općina Pakoštane nizom prigodnih aktivnosti obilježava danas Dan Općine Pakoštane. Polaganje vijenaca i paljenje svijeća bit će u Dragama, Vrani i Vrgadi, a svečana sveta misa u crkvi u Pakoštanima, nakon toga u velikoj vijećnici svečana sjednica Općinskog vijeća, a zabavni program slijedi navečer u Pakoštanima. U Dragama će se danas održati i završnica malonogometnog turnira pod nazivom „Hrvatski vitez Miro Barešić“. G.Š.

 

0 37

Nekoliko desetaka kilometara Biogradske rivijere u srcu Jadrana čine razigrani arhipelag otoka i otočića, najveće hrvatsko jezero, Vransko jezero, luksuzne marine i jahte, ruševni ostaci tisućljetne povijesti, samotni mir usamljenih plaža, vreva i živahnost modernog ljetovališta i još štošta. Svu tu raznolikost sadrži promotivni turistički video na talijanskom jeziku iz 1988. godine, koji je korisnik popularne You Tube mreže učitao i podijelio sa svijetom. Zanimljivost je na koji način je došao do ovog videa, koji je po otkriću uplodao. Tvrdi da ga je slučajno pronašao na originalnoj i u dućanu kupljenoj video kazeti s dvije epizode japanskog crtića „Princess Knight“, a bio je nasnimljen par minuta iza radnje tog crtića, te da je sadržaj otkrio tijekom procesa digitalizacije kazete. Takvo objašnjenje stoji u opisu videa, koji sada možete pogledati ovdje, a neki od vas prisjetiti se kako je Biogradska rivijera izgledala prije gotovo tri desetljeća!G.Š.

0 46
Biograd je imao nekolicinu odvažnih pojedinaca spremnih u strogoj tajnosti preventivno organizirati obranu grada s lovačkim puškama

branitelj_poginuo_domovinski_rat_hrvatskaNakon prvih višestranačkih izbora i konstituiranja Sabora 30. Svibnja 1990, pronicljiviji pojedinci već su mogli predvidjeti da se hrvatska samostalnost neće izboriti bez prolijevanja krvi i nemilosrdne borbe protiv velikosrpskih teritorijalnih pretenzija na naš državni teritorij. Biograd je na sreću imao nekolicinu odvažnih pojedinaca spremnih preventivno organizirati obranu grada prije službenog početka Domovinskoga rata.

Tokom rane jeseni 1990 g. dopirale su informacije da bi vojska iz kasarne u Benkovcu mogla krenuti na Biograd. U iščekivanju eskalacije sukoba sa separatistički nastrojenim dijelom srpskog stanovništva, potpomognutim JNA i Miloševićem, skupina Biogradaca odlučila je organizirati straže na bitnim punktovima u gradu poput Vatrogasnog doma (koji je bio centar za radio veze), bolnice, doma zdravlja, škole…

Inicijativna skupina patriotski, odnosno suverenistički orijentiranih građana počinje se neformalno okupljati po kućama. U strogoj tajnosti širi se ideja pravovremene pripreme organiziranog otpora prije samog početka rata, točnije nakon tzv. ”Balvan revolucije” u ljeto 1990. godine. Prvobitna grupa bila je malobrojna, a jezgru su činili Milenko Mikulić, Darko Banić, Gordana i Nikša Sambunjak, Perica Tolić (Prpak), Marko Miočević, Melita Jeličić, Ivica Kapitanović Šulc, Natko Buća, Milivoj Ugrinić i drugi. Odmah su se priključili Boris Brzić, Jerolim Peraić, Goran Burčul, Milivoj Knez, Slavko Adžić Kapitanović, Jerolim Uroda, Milan Maretić, i još nekolicina pojedinaca koji nam možda nisu poznati, pa neka nam ne zamjere ako ih nismo spomenuli ili neka nam dostave svoja sjećanja pa ćemo nadopuniti ovaj članak. ”Ova vojno-obrambena inicijativa krenula je spontano, nas nekoliko je dizalo ljude i budilo svijest nužde ovakvog preventivnog djelovanja. Iz mjesne zajednice smo imali mogućnost operativnog organiziranja, jer je Darko Banić bio predsjednik, a ja potpredsjednik”, elaborira nam još uvijek svježa sjećanja Milenko Mikulić

Žene kupile prve ratne pištolje (marke Zastava). Melita Jeličić i Gordana Sambunjak držale noćnu stražu. Milenko Mikulić nabavio dugu devetku iz 2. svjetskog rata

Zaštitne straže su se organizirale kao preventiva mogućem napadu iz smjera Benkovca, odnosno susjednih naselja, štoviše i mogućnost petokolonaškog djelovanja iz samoga grada morala se neutralizirati. Neformalne obrambene grupe, s vremenom su dobivale svoju strukturu, hijerarhiju, i organizacijski oblik, odnosno formalizaciju kroz tzv. Narodnu zaštitu. Oblasti su podijeljene po kvartovima sa glavnim organizatorima. Za Torove je bio zadužen Milenko Mikulić i Ivica Kapitanović(Šulc), za Bošanu i Rust Gordana Sambunjak, za Grandu Marko Miočević i Marko Žutelija Žućo, a za Poluotok Perica Tolić (Prpak), Natko Buća….

Prikupljeno je ponešto oružja iz kućanstava, uglavnom arsenal starih lovačkih pušaka koje su lovci stavili na raspolaganje. Također, Gordana Sambunjak išla je na obuku rukovanja s lovačkim puškama kod susjeda Matka Stipičevića, lovca koji je znao rukovati s oružjem, pa je i nju učio pucati u bolničkoj šumi. Milivoj Knez uzeo je od svog oca staru pušku tzv. francuzicu sa svega 5 metaka.

Tada smo imali toliko malo naoružanja pa su se malobrojne lovačke puške mijenjale na straži. Gordana Sambunjak i Melita Jeličić u Zadru su kupile pištolje marke Zastava. Milenko Mikulić je preko svog prijatelja u Sloveniji kupio pištolj (dugu devetku iz 2. Svjetskog rata) i malokalibarsku pušku. To je vjerojatno i prvo nabavljeno naoružanje u Biogradu.

Kasnije je taj isti pištolj od Gordane Sambunjak zatražio Miro Barešić da bi se dodatno naoružao za divezantsku akciju koja se pokazala kobnom. Ona mu ga nije htjela pozajmiti, smatrajući da će time spriječiti njegov odlazak u smrt. Pokušala ga je do zadnjeg trenutka razuvjeriti, ali nažalost nije uspjela…

”Usmenom predajom od svojih roditelja saznao sam da je taj pištolj kupljen u Zadru. Poznat mi je i detalj da je koštao ondašnjih 500 njemačkih maraka, što je tada predstavljalo značajan izdatak. Međutim kada je tisućljetna ideja hrvatske samostalnosti u pitanju, u našoj kući nije se kalkuliralo. Nesebično se odvajalo za nabavku dodatnog naoružanja prvo za obranu Biograda, a kasnije za Hercegovinu kojoj vjekovima pripada časna, ali krvava graničarska uloga u obrani hrvatskog naroda od istočnjačkih pretenzija”, jasan je Ivan Sambunjak koji nas je i opslužio djelom arhivskog materijala.

Sve ove prikupljene detalje navodimo da se vidi kako je Biograd tada bio potpuno neopremljen, praktički ogoljen, te su se građani samostalno morali snalaziti i improvizirati pripremu za nadolazeće turbulentno ratno razdoblje.

U nedostatku oružja, mladić Bore Mršić se priključio noćnoj straži sa hladnim oruđem – vilama

Jedan mladi dečko, Bore Mršić, od nekih 16-17 godina želio je sudjelovati u Narodnoj zaštiti. Mi smo ga odgovarali od tog nauma s obrazloženjem da je premlad, a i da nemamo naoružanje za njega. Njegova je želja bila toliko jaka da je uzeo vile, te nam se s njima priključio na noćnoj straži., detalje nam prepričava akter tih događanja.

Također gdin. Milenko Mikulić prisjeća se jednog detalja kada je malo nedostajalo da postane ratni zarobljenik: ”S prijateljicom Gordanom Sambunjak išao sam u Benkovac kod njenog prijatelja liječnika srpske nacionalnosti. Išla je pokupiti neke papire i pozdraviti se s njim, jer je bilo jasno da će doći do separacije. Htjeli smo se vratiti preko Polače i Kakme, međutim baš tu večer kreće blokada Polače, zaustavljanje automobila, pa i hapšenje od strane pobunjenih paravojnih formacija. Na našu sreću, spomenuti liječnik je za ta događanja saznao i uputio nas na zaobilazni smjer Lisičić-Vukšić-Stankovci. Nije teško pretpostaviti kako bismo završili da su srpske patrole uhvatile mene i Gordanu svakog sa svojim pištoljem i nekoliko hrvatskih zastava koje smo prevozili u gepeku, u jednom dahu nam prepričava naš sugovornik

Biograđani borovima blokirali cestovne ulaze zbog namjera da srpska vojska i JNA svojom mehanizacijom uđu Biograd

Jedna od mjera obrane grada i dodatnog obrambenog ukopavanja bilo je rušenje borova u Biogradu. Ta akcija sprovedena je zbog objektivne opasnosti, pa i namjera srpske vojske i JNA da svojom mehanizacijom uđu Biograd. Biograđani su tada popilali borove i blokirali magistralu kod Ortopedske bolnice, na Jankolovici i u smjeru Vranskog jezera. Time su jasno dali do znanja da će i goloruki biti tvrd orah mehaniziranoj protivničkoj vojsci..

NASTAVLJA SE: U slijedećem nastavku otkriti ćemo kako je tekao proces naoružavanja grada, ali i koja je poznata javna ličnost poslala prvo automatsko naoružanje u Biograd….

5 72
FOTO: Grad Biograd
Biogradski nadimci

 biograd-v

Kao i u svakom velikom i malom mistu i u Biogradu mnogi žitelji imaju makar jedan nadimak. Neki su svoje nadimke preuzeli od očeva ili didova, neki su ih zaslužili svojim (ne)djelima, a neki zbog svojeg izgleda ili su nastali kao spretna igra riječi. Sve u svemu mi smo se uspjeli sjetiti 443 biogradska nadimka, a sigurno ih ima i još. Danas ćemo objaviti drugi dio nadimaka, a ostale ćemo na vašu inicijativu nadopunjavati…. S vremenom postoji ideja da uz svaki nadimak napišemo i kome on pripada i kako je nastao. A dotle uživajte u više ili manje zanimljivim biogradskim nadimcima i pokušajte prepoznati sebe ili nekog sebi poznatog ili dragog u njima. I naravno, bez ljutnje 🙂

  • Aćo Čuće Keš Papin Šveđo NADOPUNILI ČITATELJI
    Advokat Čuki Kibla Parip Tajnik Bašte
    Antaja Čumbalo Kiki Paša Talabura Bibe
    Apa Čurlin Kinez Pašić Tarzo Bićo
    Apetan Čuvo Kiso Patakun Taša Buco
    Ašan Čvata Klara Paun Tigar Buljo
    Ašo Čvrčak Klek Peco Točin Čončo
    Baba Ćoro Kljuka Pelelele Tole Ćile
    Babac Ćuk Knjajo Peli Tomažin Daško
    Babura Ćunki Kobre Peliša Topolino Duća
    Bačvar Danjo Kokotan Pelivan Tošo Džeri
    Bačvica Daso Komarac Peliža Triatlonac Đoga
    Badilj Decembar Konjica Peližota Trlak Grci
    Bagrem Delac Kore Pelo Trstikar Ilijas
    Baja Miki Devetak Koza Perac Tućo Jabe
    Bajin Dibidus Krempita Perspektiva Tugo Jurdek
    Bajoko Did Krleža Petak Tulipan Kole
    Bakaja Dioniz Kroki Peterosa Tululu Kotarac
    Bakalar Džamal Kudre Peza Tuma Ljuti
    Bakonja Džek Kuja Pezo Ture Mitić
    Bakovica Džonson Kukumar Picunar Vankufer Noris
    Bakulo Đibalo Kunjo Pidoć Važ Pavelic
    Balde Đivo Kuta Piki Verdura Pelivan 
    Baleško Đogo Kuvar Pinokio Vištica Pere Burek
    Baljak Đoni Laća Pipi Vito Pipi
    Ban Đujić Lala Pišo Vugo Rađa
    Banček Đumba Langver Pišuleta Zagi Sena
    Bata Đurđica Lapić Pitur Zec Tesla
    Bazala Faca Lata Pivac Zeka Zi haj
    Bebica Faćo Legac Pjesnik Zmaj  
    Bece Fafarikul Leka Počovika Zubatac  
    Bećo Faguja Leko Pomanja Zujka  
    Bedevija Fiks Lepa Poncije Žica  
    Beja Fil Lepi Pop Žicar  
    Beki Fitilj Lete Poštar Židov  
    Beklija Foka Leto P’pke Žigerica  
    Belaboka Fric Lignja Prdec Žiksi  
    Belaboka Fudo Lika Prdeško Žile  
    Bembi Fufi Linber Prote Žiža  
    Biculfit Gablec Linda Prpak Žoga  
    Bijaha Galeb Liš Pučo Žorž  
    Bijela Psina Galera Liza Pudo Žućo  
    Biko Gardelin Lola Pufta Žujo  
    Bineli Gargamel Lukeni Puke Žuka  
    Biogradac Garo Lulu Pupa Bea Žunta  
    Blabor Gauda Ljuljalo Pušilo Žuti  
    Blokić Gaun Mačak Pute    
    Blokina Geco Magazin Racio    
    Bodulica Geđo Maja Rebac    
    Bogi General Makako Rico    
    Bolest Gija Maki Rino    
    Borac Glamoč Maleta Rip    
    Bovineca Gobinac Mamaru Risonja    
    Božara Gobo Maroka Robot    
    Božurda Goro Maruška Roca    
    Brada Govnjar Matija Ron    
    Bragešin Granda Matros Sahara    
    Brbača Guda Mazara Sile    
    Brgamin Guga Mazga Sileđija    
    Brtoko Guja Meduza Sklatina    
    Buba Gušak Mekon Skokan    
    Bubran Gušterica Men Smetlar    
    Bugar Haski Meso Smiks    
    Buka Hitler Meši Sokol    
    Bulko Homeini Mici Sokolić    
    Bure Ica Mido Sova    
    Burica Iggy Mili Vanili Spasitelj    
    Cico Iso Milja Srce    
    Cija Istina Miš Sremac    
    Ciklička Jakas Mišel Stablo    
    Cimera Jaki Mišketa Stanjaro    
    Cipliko Japa Mlikarica Stenje    
    Cipre Jarac Mlinar Struja    
    Cireba Jeti Moljac Sultan    
    Coko Joka Moro Šaco    
    Cole Joko Morski Vuk Šaja    
    Cotauja Jokotuc Mrađo Šaponja    
    Crni Jušo Mučak Šare    
    Cucle Kač Mučan Šeki    
    Cuka Kagaroki Mujo Šenjado    
    Cukerpek Kaja Mulac Ševa    
    Curica Kalača Muslija Šimaca    
    Čaće Kalačina Mušalo Šimaja    
    Čađo Kalcina Mušović Škarabajić    
    Čanac Kalica Nane Škegro    
    Čaruga Kalimero Nensi Škoro    
    Čata Kantarin Njanjar Škutre    
    Čens Kantir Njinješa Šmaga    
    Četvrtan Kapo Njonjo Šot    
    Čičirep Kara Orbo Španjaca    
    Čigor Karić Osinac Špaventa    
    Čigra Karuzo Pajac Špinjata    
    Čiket Kažo Pajo Špurac    
    Čikica Keca Pajson Šteta    
    Čiko Keco Paki Štrimbe    
    Čir Kekel Pamparela Štrko    
    Čoka Keko Pantagana Šuft    
    Čoki Kemo Papa Šugi    
    Čopo Kere Papalina Šulc    
      Kereta Pape Šuta    

     

0 42

Svečana prisega pripadnika 134. Brigade ZNG RHZavičajni muzej Biograd na Moru je na svojoj službenoj Facebook stranici nedavno u četiri nastavka objavio video priloge Biograda na Moru iz vremena Domovinskog rata i velikosrpske agresije od 1991.-1995. Vrijedne dokumente vremena iz novije biogradske povijesti, ne bez razloga objedinjenih zajedničkim nazivom „Suza u oku“, mnogi su do sada pregledali, prokomentirali i uvjerili se prema snimkama koji su zaslužni građani s područja bivše Općine Biograd, otoka i zaleđa prvi stali na branik Domovine. Igor Dominis je ratni snimatelj koji je zaslužan za gotovo sve što je snimljeno iz navedenog perioda na širem biogradskom području. I tek 2017. godine, nakon više od dva desetljeća, spoznala se prava vrijednost njegove vrijedne dokumentacije iz novije povijesti Biograda na Moru te je Igoru Dominisu, dragovoljcu iz Domovinskog rata i ratnom snimatelju, zaslužnom građaninu grada Biograda na Moru, Biogradcu, Biograjcu ili Biograđaninu, kako hoćete, napokon uručeno priznanje u vidu Grba Grada Biograda na Moru. Čestitamo mu i zahvaljujemo!

Ne možemo ne prisjetiti se biogradske ratne drame života u skloništima. Pod neprestanom četničkom vatrom dojučerašnjih susjeda, uz pomoć skrbnika „velike Srbije“, dugih dana i mjeseci bez struje, a bez vode cijeli rat. I što je najgore, nevinih žrtava ubijenih tisućama granata koje su iz neposredne blizine ispaljene na grad i okolicu. U Biogradu je stradalo od zločinačkih granata oko 900 objekata, zapravo svaka treća kuća. Materijalne štete su ogromne a procjenjuju se na preko 3 milijuna i 700 tisuća njemačkih maraka. Šteta će se popraviti, ali trag na dušama ostaje i trebat će dugo vremena da rane zacijele.“, glas je Božidara Rebića iz filma uz brojne autentične snimke ratnih razaranja Biograda. Naime, srpski izvori iz tog razdoblja govore o osvetničkom, bjesomučnom i namjernom gađanju raketnim i topničkim projektilima uglavnom civilnih ciljeva u Biogradu i okolici, a kao mjesta udara na snimkama jasno se vide gradska tržnica, dječji vrtić, škole, plaža Soline, gradska vijećnica, zavičajni muzej, plivački bazen, autobusni kolodvor, hoteli, ortopedska bolnica i mnogi drugi. Vrijedne dokumente vremena iz novije biogradske povijesti, ne bez razloga objedinjenih zajedničkim nazivom „Suza u oku“, mnogi su dosad pregledali, prokomentirali i uvjerili se prema snimkama koji su zaslužni građani s područja bivše Općine Biograd, otoka i zaleđa prvi stali na branik Domovine i suprostavili se toj velikoj razaračkoj sili.  Dominisovom kamerom zabilježene su snimke razrušenog Biograda u agresiji brojčano i tehnički nadmoćnije vojske Srbije, Crne Gore tj. Jugoslavenske narodne armije s dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj tijekom perioda od 1991. do 1995. godine. No ovom prigodom izdvajam tek treći dio, obzirom da donosi jedan važan dio biogradske povijesti koja se dogodila na današnji dan. Naime u trećem dijelu vrijednih povijesnih video priloga nalazi se svečana prisega pripadnika 134. brigade ZNG RH na teniskim terenima u Biogradu na Moru, a koja je održana 15. siječnja 1992. na sam blagdan nebeske zaštitnice Sv. Stošije i Dan grada Biograda na Moru. Taj dan poseban za Biograd na Moru, slavi se i kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Naime, Hrvatska je od 15. siječnja 1992. godine postala međunarodno priznata država. Primanje ratne zastave 134. brigade ZNG RH i svečanu prisegu postrojbe, koju su sačinjavali hrvatski branitelji sa šireg biogradskog i benkovačkog područja, posebno su važan dio filma Igora Dominisa „Suza u oku“ u čast svima onima koji su najzaslužniji za sve ono što mi danas imamo, kao i onih kojih više nema među nama – svim hrvatskim braniteljima. „Nakon velike ljetne „hrvatske Oluje“ kada su kao u priči pometene nečiste sile zla, ovaj grad je poput mnogih drugih hrvatskih gradova dočekao mir i toliko žuđenu slobodu. Biograd je žrtvovao sve za slobodu, da bi danas u ponosnom siromaštvu sa nezacijeljenim ratnim ranama očekivao sretnije dane. Na širem prostoru grada bilo je preko 60 poginulih, preko 150 ranjenih, a sam Biograd dao je 22 žrtve. Prisjetimo se naših najmilijih, koji su dali ono najvrjednije – ljudski život. Sjećajmo ih se sa Božjim blagoslovom.“ , govori Božidar Rebić na kraju. Na koncu Dominisovog filma „Suza u oku“, tj. u četvrtom nastavku, možemo pročitati i njihova imena. U nastavku donosim spomenuti treći po redu video prilog Zavičajnog muzeja, koji između ostalog prikazuje svečanu prisegu pripadnika 134. Brigade ZNG RH na Moru, a pogledati ga možete ovdje:

Gordana Šarić

3 45

Obrana Zemunika Donjeg, koji nikada nije pao u neprijateljske ruke zahvaljujući ljudima koji su ga branili, zahvaljujući i jednom od njih – Biograđaninu Hrvoju Jeličiću, ne spominje se danas ni u jednom udžbeniku, premda je riječ o strateški važnom terenu u obrani Zadra i cijele Hrvatske. Nažalost  o akcijama ili sudionicima obrane do danas malo je toga uopće napisano.

smrdelj-ratne-1992Zemunik Donji nalazio se na početku Domovinskog rata s tri strane u klinču, do mjesta se iz pravca Biograda na Moru tada moglo jedino preko Sukošana, Debeljaka, Galovca i Gorice. Pravac je to koji je ratnih dana prelazio tada 23-godišnji Hrvoje Jeličić, stavljajući se kao pripadnik 134. brigade Hrvatske vojske na raspolaganje u obrani Hrvatske. Smrdelj je zaseok Zemunika Donjeg kojeg su koncem 1991. i tijekom 1992. godine nazivali još i „mali Vukovar“, budući su u tom dijelu zadarskog  zaleđa u to vrijeme vođene i najžešće bitke. Pobunjeni Srbi i JNA imali su najčvršće uporište na zemuničkom aerodromu, otkuda su mogli pokretati svoje akcije kojima je cilj bio izići na Vrčevo u Svetom Petru i otuda kontrolirati Jadransku magistralu, odnosno odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske, samim time i presjeći tu poveznicu između tog dijela Dalmacije i ostatka Hrvatske.

Daleko od Zemunika Donjeg, 2. siječnja 1992. godine potpisano je u Sarajevu primirje između predstavnika Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije. Za hrvatsku stranu primirje je potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a za JNA general Andrija Rašeta. Nazočan je bio i Cyrus Vance, kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a. To primirje bilo je preduvjet za provedbu tzv. Vanceovog plana, odnosno slanja mirovnih snaga UN-a na zaraćena područja. Sarajevsko primirje stupilo je na snagu sljedećeg dana u 18 sati. Prekid vatre podrazumijevao je ostanak zaraćenih strana na položajima koje su trenutno držale. Kako se kasnije pokazalo, tehnički nadmoćnija JNA odnosno vojska Srbije i Crne Gore potpomognuta dijelom pobunjenih Srba iz Hrvatske, primirje je smatrala tek mrtvim slovom na papiru te ga je u mnogim prilikama kršila.

hrvatski-branitelji-biogradskog-zaleda-fotografija-nastala-u-prosincu-1991-godine
Hrvatski branitelji biogradskog zaleđa, fotografija nastala u prosincu koncem 1991. godine

134. brigada HV-a je u danima nakon Sarajevskog primirja uspostavljenog 3. siječnja 1992. godine, koje je omogućilo provedbu mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj, preuzela obranu Zemunika Donjeg. Obrana Zemunika Donjeg i zauzimanje položaja u Smrdelju nesumnjivo je tada bio jedan od najznačajnijih rezultata Hrvatske vojske na ovom području. No postojao je jedan dio zaseoka Smrdelj kojeg u tom trenutku praktički nisu kontrolirali ni hrvatske obrambene snage ni neprijatelj, nego su i jedni i drugi u njeg slobodno ulazili. Ovdje su se vodile prave bitke ‘prsa o prsa’ za svaku kuću, dvorište, kamen, plot. Kobnog dana pripadnici 134. Brigade HV – a, među kojima i Hrvoje Jeličić, išli su u obilazak onog dijela Smrdelja, zaseoka Zemunika Donjeg koji se u tom trenutku smatrao ničijom zemljom,  a hrabrost mladog, tada 23-ogodišnjeg biogradskog ratnika, Hrvoja Jeličića ogledala se upravo u činjenici da se on nalazio upravo na tom mjestu, gdje su se vodile najteže bitke. Hrabrost mladog Hrvoja Jeličića, mladića na pragu života, ogleda se i u činjenici što su nekoliko mjeseci ranije poginuli u Domovinskom ratu Hrvojevi prvi susjedi braća Luka i Siniša Brkljača i što je svjesno i nepokolebljivo ipak odlazio na bojišnicu, štoviše tamo gdje je bilo najteže: na prvu crtu obrane. Znajući da rat nije dječja igra i da se u ratu gine ipak nije posustajao. Dan nakon sklopljenog Sarajevskog primirja Biograđanin Hrvoje Jeličić pogođen je metkom iz neprijateljske zasjede. Prohladnog zimskog 4. siječnja 1992. godine ugašen je još jedan mladi život, život Hrvoja Jeličića. No tu još nije bio kraj crnim vijestima koje su gotovo svakodnevno stizale s prve crte bojišnice. Nešto dalje, otprilike 150 metara od mjesta pogibije Biograđanina Hrvoja Jeličića, Turanjac Danijel Mate Mandić, Hrvojev suborac, poginuo je sljedeći dan naletjevši na poteznu minu tijekom obilaska sela. U Zemuniku Donjem ginulo se i 4. i 5. siječnja 1992. godine, a bilo je i ranjenih, dakle sve to u danima nakon „primirja“. Bilo je i onih hrvatskih boraca koji su zbog iscrpljenosti u to vrijeme završavali na zadarskoj psihijatriji. Tijekom cijelog mjeseca siječnja 1992. godine zabilježeno je svakodnevno najmanje 4-5 vatrenih neprijateljskih djelovanja prema položajima Hrvatske vojske u Zemuniku Donjem te cijelom biogradsko-zadarskom zaleđu. Život u obrani Zemunika Donjeg položila su ukupno 24 hrvatska branitelja.

iz-dnevnog-tiska-o-obrani-zemunika-donjeg
Iz dnevnog tiska o obrani Zemunika Donjeg

Bio je ovo tek djelić „primirja“ u režiji JNA odnosno srpsko-crnogorske vojske potpomognute dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Ostatak sklopljenog „primirja“ ogledavao se u svakodnevnom narušavanju sklopljenog sporazuma o primirju od strane neprijatelja. Dnevni tisak iz tog razdoblja donosi vijesti o svakodnevnom granatiranju, mitraljeskim paljbama ili pak pokušajima diverzantskih akcija na cijelom području zadarskog zaleđa. Na zemuničkoj aerobazi posebno je tada bilo živo, JNA tenkovi, kampanjole i kamioni neprestano zvrndajući i ne mirujući, očito su se pripremali te poticali spremnost na neka buduća borbena djelovanja i tako unosili nemir ali i spremnost na obranu doduše slabije naoružane Hrvatske vojske.

Na mjestu pogibje Biograđanina Hrvoja Jeličića danas se u Zemuniku Donjem nalazi spomen ploča s njegovim imenom i prezimenom. Nakon punih 25 godina ove godine po prvi put se obilježava dan obrane Zemunika Donjeg, kojim će se odati počast svim poginulim braniteljima koji su sudjelovali u obrani, pa tako i Biograđaninu Hrvoju Jeličiću. Njegovo ime zaslužuje da se zlatnim slovima upiše u povijest grada Biograda na Moru. Boreći se protiv zaborava i odajući počast našim istinskim herojima, zalažemo se za trajni mir i da se ovakve tragedije i izgubljeni životi mladih više nikad ne ponove, a posebno da se naglasi kako njihova žrtva nije bila uzaludna, jer upravo zahvaljujući njima, mi danas živimo u slobodnoj hrvatskoj državi.

Gordana Šarić