Filmska Kolumna: Harry Dean Stanton/Partly Fiction

Filmska Kolumna: Harry Dean Stanton/Partly Fiction

0 34

MCDHADE EC027Harry Dean Stanton/Partly Fiction2012/ 77’/ r: S. Huber/ gl: H. Dean Stanton, S. Shepard, D. Lynch, K. Kristofferson

Harry Dean Stanton: Partly Fiction” je portret legendarnog američkog glumca Harryja Deana Stantona. Naziv filma je preuzet iz jedne pjesme Krisa Kristoffersona. Znate onu scenu iz “Taksista” kad Cybil Shepard uspoređuje De Nira sa stihom iz Kristoffersonove pjesme? E, o istoj pjesmi se i u naslovu ovog filma radi.

Film je intiman portret glumca. Sa njim se vozimo u autu kroz mrak nekog velegrada, sjedimo na klupi sa starim mu prijateljem, vlasnikom kafića, dok čekamo da Harry Dean popuši cigaretu. Pratimo ga kroz kadrove brojnih filmova u kojima je glumio (“Alien”, “Pat Garret & Billy The Kid”, “Cool Hand Luke”, “Paris Texas”…).

Svako malo kroz film, smješten na trosjedu svojeg dnevnog boravka, Harry Dean uz gitarističku pratnju zapjeva nam neku pjesmu. Redaju se tako “Everybody’s Talkin'”, “Blue Bayou” i druge drage mu melodije, a on dok ih pjeva je snimljen sasvim blizu tako da nam pjeva u lice, osjetimo mu dah i miris cigarete koja mu dogorijeva u obližnjoj pepeljari. Scene su snimljene tako da se čini da tada održava intiman koncert samo za nas.

Redateljica Sophie Huber u film uvodi goste, jednog po jednog, da na kratko proćakulaju sa svojim starim prijateljem (zvijezda filma ima 87 godina). Prvi se pojavljuje Wim Wenders koji priča, naravno, o “Pariz, Teksasu”. Nije mnogo toga Harry Dean izgovorio u tom filmu, ali kad se jednom onaj njegov monolog pred neprozirnim staklom zakotrljao bilo ga je teško zaustaviti i zaboraviti. Među gostima se pojavljuje i scenarist “Pariz, Teksasa”, Sam Shepard koji govori da “Harryjevo lice samo od sebe priča priču“. Ispijeno, oronulo, uvučenih obraza, lice je to kojem je dovoljno pomaknuti jedan mišić da stvori točnu emociju koja će film pokrenuti u željenom smjeru. To je lice koje je svakom filmu mnogo davalo, i davši mu gotovo sve, mi u dokumentarcu “Partly Fiction” gledamo u ono još preostalo što film licu Harry Deana nije uzeo.

Kad na kauč pokraj njega sjedne David Lynch, sa ogromnom šalicom kave u rukama, razgovor krene u smjeru pravog prijateljskog druženja i razumijevanja. Harry Dean se otkriva kao filozof (“Sve evoluira. Nema odgovora i nitko nema kontrolu“). Na koncu se sreće sa Krisom Kristoffersonom koji izvodi pjesmu “The Pilgrim: Chapter 33”. Prisjećaju se dobrih starih vremena i simpatičnih trenutaka. Primjerice, kad su snimali “Pat Garreta & Billy The Kida” pa je Harry, joggirajući sa Bobom Dylanom usred neke ključne scene uletio Samu Pecinpahu u kadar, a ovaj ih je onda gađao s nečim, i tako dalje. Harry i Kris, dva ostarjela revolveraša, sa smješkom na licu pričaju o prošlim vremenima, ženama i dobrim provodima. Pravo muški. Za kraj, dok ide odjavna špica, zvijezda nam pjeva “Danny Boya”. I onda se zastori zatvore.

Harry Dean Stanton je svojom glumom postigao nešto nevjerojatno. Utjelovljujući obične ljude koji izdržavaju svoj vijek na običnim, filmski neatraktivnim poslovima (farmer, smetlar, djelatnik na benzinskoj crpki…) učinio je da ga svakodnevno viđamo svugdje oko nas. Vidimo ga u liku čistača koji šmrkom pere ulice, radnika u automehaničarskoj radionici, kolportera koji vičući prodaje novine, šankera koji nam u nekom mračnom i zadimljenom blues klubu pruža orošenu kriglu pive sa ovratnikom od pjene… On je, kao što pjesma kaže, “partly true and partly fiction”. Da bi se o njemu saznalo nešto više treba upaliti ovaj film i sjesti sa Harryjem Deanom na stražnje sjedalo automobila koji klizi kroz noć, dok on otpuhuje kolutove dima i pjeva stare meksičke pjesme.

SIMILAR ARTICLES

0 40

0 36