Filmska kolumna: The Grand Budapest Hotel

Filmska kolumna: The Grand Budapest Hotel

0 73

The-Grand-Budapest-Hotel-Cast_thumb3The Grand Budapest Hotel

2014/ 100’/ r: W. Anderson/ gl: R. Fiennes, W. Dafoe, E. Norton

Stil svakog pravog filmskog redatelja posjeduje određenu osobitost koja na njihov film udara pečat prave autentičnosti. Tako, primjerice, kod Terrencea Malicka imamo one duge kontemplativne prizore; kod Scorsesea imamo soundtrack koji će uključivati “Gimme Shelter” The Rolling Stonesa; kod Burtona imamo iskrivljene gotičke svjetove koji plove u magli mističnosti… Kad usred neke akcijske scene vidimo slow-motion i uplašene bijele golubove u letu povikat ćemo: “To je John Woo!“. Tako je i kod Wesa Andersona, redatelja čiji je novi film “The Grand Budapest Hotel” nedavno prošao kroz kino distribuciju. Ono što kod ovog redatelja odiše magnetizmom koji plijeni jest njegov fantastičan kolorit i nevjerojatno oko za detalje.

Tako je to bilo od njegovog prvog filma “Rushmore”, preko “Darjeeling Limited”, “Fantastic Mr. Fox”, “Moonrise Kingdom”… pa sve do ovog najnovijeg. Boce jabukovače u “Fantastic Mr. Fox” isijavaju snagom sunca; more u “The Life Aquatic with Steve Zissou” se sjaji koloritom najsjajnijeg, nestvarnog, plavog akvarela. Detalji u scenografiji i kostimografiji njegovih filmova su nezaboravni. Kad sve prođe i sjećanje na film izblijedi, ipak će ostati ona crvena vunena kapa nataknuta na glavu Billa Murraya, tj. Stevea Zissoua iz posljednjeg spomenutog filma. A to je, barem kad pogledamo koliko blesavih filmova nakon gledanja istog trenutka zaboravimo – jako mnogo.

“The Grand Budapest Hotel” – čija je radnja kronološki razbacana kroz nekoliko desetljeća – prati povijest hotela Grand Budapest smještenog u imaginarnoj republici Zubrowka. Ovdje je Andreson, dakle, otišao čak korak dalje od svojih prethodnih ostvarenja, te je stvorio cjelokupnu novu europsku državu. Kroz priču pratimo vratara hotela Gustavea H (Fiennes), za kojeg uskoro doznajemo da vuče sve glavne konce u hotelu te da je mastermind svih važnih operacija, te njegovo zbližavanje sa mladim Zero Moustafom (Tony Revolori) koji tek dolazi raditi u hotel. Priču kroz naraciju priča stari Zero, kojeg tumači F. Murray Abraham. Putujemo tako kroz vrijeme, preko 1932., kad upoznajemo glavne likove i vidimo Gustavea kao sposobnog zavodnika starijih gošći hotela (“84? Bio sam ja i sa starijima“) i dolazećeg fašizma protiv kojeg se on bori kako zna i umije. 1969. gledamo susret između Zero Moustafe i pisca koji će po njegovoj priči kasnije napisati knjigu “The Grand Budapest Hotel”, a 1985. ostarjelog autora knjige koji prepričava impresije o susretu. Ovu kronološki zbrkanu radnju, kojom bi manje vješt redatelj zbunio gledatelje a netko pretenciozan ih udavio dosadom, Anderson je izveo efektno i zanimljivo. Film se kreće užurbanim ritmom, kao dobro nauljen stroj, dok se na ekranu smjenjuju brojne holivudske poznate face: Murray, Willem Dafoe, Jeff Goldblum, Ed Norton, Tilda Swinton, Harvey Keitel i Adrian Brody. Netko zloban je u recenziji ovog filma napisao da je Anderson okupio zvjezdanu glumačku postavu koja već sama od sebe odrađuje posao, što bi bilo u skladu sa onom maksimom da “dobar casting znači već polovinu obavljenog posla”. No to nije tako, već bih ja prije rekao da je obratno. U Hollywoodu, toj nemilosrdnoj industriji koja slavi “istost svih filmova”, jedan filmaš poput Andersona – sa malčice pomaknutim snovitim stilom u kojem se gluma čini malo pretjeranom a ritam malo ubrzanim (što sve ide u službu njegova modusa operandi!) – on je itekako dobrodošao i glumci sa A liste će ga se hvatati isto kao što su se, primjerice, uhvatili Tarantinovog “Pulp Fictiona” nakon što su pročitali taj fantastičan scenarij. Biti u filmu Wesa Andersona, te biti ofarban tim kričavim bojama i odjeven u malo pomaknute kostime postala je već stvar prestiža.

Sada, na kraju, možemo se i zapitati je li “The Grand Budapest Hotel” bolji ili gori od ostalih Andersonovih ostvarenja? Zbog nekog nepoznatog razloga sve je danas nužno na ovaj način rangirati. To valjda, ne znam, pridonosi uvođenju nekakvog reda u sveopću kaotičnost svijeta. Odgovora na ovo pitanje, naravno, nema. Prije bi se moglo kazati da je novi Andersonov film prirodan nastavak njegovih dosadašnjih ostvarenja, još jedna slagalica u mozaiku ovog filmaša kojeg će voljeti oni koji su ga do sada voljeli, ali i obratno.

Nikola Burčul

SIMILAR ARTICLES

0 87

0 71