Sedma umjetnost: Mad Max Fury Road

Sedma umjetnost: Mad Max Fury Road

0 61

mad-max-fury-road-poster2Priča o Maxu Rockatanskom – nekoć uzornom policajcu sa obitelji kojem se svijet prvi put srušio kad mu je banda pobila obitelj, a drugi put kad ga je zadesila apokalipsa – prati nas već nekoliko desetljeća. Nekoć je sve bilo idilično, Max je patrolirao, žena ga je voljela, malo dijete je nestašno trčkaralo; bilo je vode i hrane i benzina. Uskoro, dok nisi rekao keks, sve je otišlo u tri p.m. – i obitelj, i voda i benzin! Saga o Maxu, koji je nakon svega toga opravdano pobjesnio, je stroga opomena na to kako nam je sada lijepo i kako nam loše može biti ako dopustimo da do toga dođe. To je jedna od pouka svakog postapokaliptičnog filma, od Vodenog svijeta, preko Knjige iskupljenja, pa sve do ovog, najnovijeg, nabildanoga, prljavo-ušminkanoga, motornim uljem nauljenoga i apokaliptičnom pustinjskom kiselom prašinom zaprašenoga Mad Maxa: Fury Road.

Novi Mad Max ima starog redatelja Georgea Millera, koji je režirao i tri prethodnika sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Stvari na području vizualnih, zvučnih i svih drugih efekata su se do sada uzdigle do njemu zadovoljavajuće razine da je odlučio snimiti novi nastavak. Istina, u ovom filmu pazilo se na svaki detalj i prati ga savršenstvo šminke, kostimografije, scenografije… Cijeli film se gotovo neprestano kreće, a svaka akcijska scena je monumentalna i nekoliko tona teška audio-vizualna tvorevina koja zahtjeva veliku gledateljevu koncentraciju, jer se lijepota filma nalazi baš u takvim scenama. Svaka akcijska scena, svaki ispaljeni metak ili udarac imaju smisla, oni vode skromnu radnju prema finalnom crescendu. A filmske radnje, u njenom pravom smislu riječi, ovdje baš i nema. Ona se vrti oko potjere Immortana Joea (Hugh Keays-Byrne) glavnog zlikovca koji svoj napaćeni narod drži u sužanjstvu uskraćivajući im zalihe vode, za ratnicom Furiosom (Charlize Theron) koja je otela nekoliko njegovih omiljenih djevojaka. I to je to. Max (Tom Hardy) se pojavljuje onako usput, ne želi on biti nikakva zvijezda, samo pokušava zadržati glavu na ramenima. On će djevojkama ipak pomoći, jer u tom surovom svijetu bezakonja ipak ne može potisnuti onu elementarnu ljudskost i osjećaj pravde koja i u najgorim vremenima gori u svakom Čovjeku.

Max je bio naivan čovjek. Sjetite se one centralne epizode iz dvice, kad su ga iskoristili kao mamca sa cisternom punom pijeska. Stoga ne čudi što u ovom filmu, u jednom od rijetkih trenutaka kad uopće progovori, kaže: „Nada je greška“. Ipak, nije nafta ono što pokreće stvari u ovom filmu, ma nije to čak ni voda, već je to nada u nešto bolje što bi moglo čekati sa druge strane goleme spaljene zemlje. Nada, združena sa snažnim instinktom za preživljavanje, djeluju u ovom filmu kao benzin i ulje u svakom motoru te pokreću aktere dalje, brže i jače. Maxovo lice je prvih pola sata prekriveno sa metalnom brnjicom. Hardyju su pritom preostale jedino oči i čelo kao ekspresivna sredstva. Christopher Nolan, kad ga je režirao u Batmanu i kad mu je lice tijekom cijelog filma bilo prikriveno maskom, je izjavio da on može nevjerojatno mnogo učiniti samo sa očima. Tako je to i na početku ovog Maxa, ali i kasnije kad se oslobodi maske. Ostale glumačke izvedbe su također dobre. U licima glumaca se zrcali nepovjerenje, razočarenje, tuga, bijes i onaj neugasivi tračak nade skriven u periferiji pogleda.

Mad Max: Fury Road je težak film. Nije se mnogo toga promijenilo od trojke naovamo. Na svijetu nema više ničega osim patnje i čovjek je čovjeku vuk. Tih nekoliko akcijskih scena od kojih je film sastavljen su teške poput masnih poteza kistom na platnima velikih slikarskih remek-djela, ili poput onih glomaznih arija iz majstorskih opera. Treba ih pozorno pratiti jer se u njima i nalazi poezija ovog filma.

Nikola Burčul

SIMILAR ARTICLES

0 88

0 71