U Biogradu na Moru predstavljen pobjednički roman Lade Vukić „Specijalna potreba“ (V.B.Z....

U Biogradu na Moru predstavljen pobjednički roman Lade Vukić „Specijalna potreba“ (V.B.Z. 2016.)

0 55

Nedavno je u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru predstavljen roman „Specijalna potreba“ Zadranke Lade Vukić, koja je svojim prvijencem u žanru ujedno i sudobitnica nagrade VBZ-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman u 2016. godini.

Želimir Periš, Lada Vukić, Jelka SipinaO romanu su govorili Jelka Sipina i Želimir Periš, ravnateljica knjižnice i još jedan nagrađivani zadarski književnik, član zadarskih pisaca ZaPis, kao i sama autorica. Povod za ovo gostovanje je, kako je istakla Sipina, Međunarodni dan žena, koji se slavi 8. ožujka, najviše iz razloga što je jedna od tema romana majčinstvo u svom najiskonskijem obliku.

Želimir Periš u uvodnom djelu predstavio je Ladu Vukić, koja je za širu javnost donedavno bila nepoznata, čak i za književnu javnost, kako je kazao, sve do onog trenutka kada je njen roman proglašem najboljim za 2016. godinu i tada je odjednom njeno ime osvanulo u svim novinama i svim portalima. V.B.Z. – ovu nagradu, koja je paralelno dodijeljena i Ivici Ivaniševiću za roman Knjiga žalbe“, Periš je opisao kao daleko najveću i najbogatiju na ovim prostorima.

„U Hrvatskoj nema veće časti od ove nagrade koju je Lada dobila, koja je Ladu izvukla iz anonimnosti.“, istaknuo je Periš u uvodnom dijelu.

„Ladu vam je predstavio Želimir, a ja ću vam predstaviti Emila i sve će vam potom biti jasno“, započela je Sipina i nastavila ovu književnu večer pročitavši odabrani ulomak iz romana: „Zovem se Emil i imam deset godina. Toliko imam i prsta na rukama kad ih izbrojim jednog po jednog. Stavim ruke pod klupu da nitko ne vidi i brojim. Ne znam što će biti kad budem imao jedanaest, ne prsta nego godina. Kako onda računati? Učiteljica kaže da prsti nemaju veze s računanjem. Glavom se misli, a ne prstima. Ja ne znam drugačije s brojkama, ali zato znam opisati broj 11. To su dvije jednine što stoje jedna uz drugu, kao dva Emila spuštene glave.“

I tako je publika upoznala Emila, koji je zapravo glavni lik romana te je najveći dio večeri bio posvećen njemu, odnosno problemima s kojima se u svakodnevnom životu susreću osobe s posebnim potrebama. O Emilu, liku iz romana, njegova je kreatorica kazala:

„Možda nikad ne bih napisala ovaj roman da se nisam susretala s takvim osobama, ne s jednom, nego s njih nekoliko. Imala sam ih u svojoj najbližoj okolini i s njima sam proživjela svoje djetinjstvo, pa vrijeme sve do današnjih dana. Emil je izmaštan lik, njega sam stvorila na bazi nekoliko takvih osoba. To je nešto s čime sam se ja u životu nosila, bilo je to prisutno u meni i nekako je tražilo potrebu da se i tako i napiše.“

Na koncu nagrađen roman Lade Vukić, za koji je žiri u svom obrazloženju ustvrdio: „hrabro napisan roman koji nam omogućuje da čujemo jedan autentičan i sasvim specifičan glas, glas dječaka koji je prilično različit od drugih i koji se s najrazličitijim svjetovima u svojoj glavi nikako ne može uklopiti u svijet oko sebe“, te se k tome još ističe da je „Specijalna potreba“ roman koji afirmira ono nešto autentično ljudsko u nama. „Hrabar i potresan tekst koji je tako napisan da čitajući ga, postajemo bolji ljudi.“, podsjetio je Periš, no autorica tvrdi da, pišući ga, nije njoj sve to bilo teret.

„Dosta poznajem psihologiju takvih likova i nekako sam pišući roman kroz ove dvije godine zapravo malo što tu „izmišljala. Zapravo, ne bih se uopće mogla baviti s tom temom , a da o njoj ništa ne znam, jer to bi bilo suludo. Ja čak i jesam nešto malo istraživala, čitala na tu temu, ali nisam pretjerivala, naročito u tome iščitavanju medicinskih knjiga, jer roman nije medicinski u smislu da bi nekoga educirao. Dakle, to je toliko prisutno u mom životu, taj problem, da sam se ja našla nekako ušavši u taj glas Emila, kroz te dvije godine ga gurala i nije mi to bio problem.“

Specijalna potreba, roman Lade Vukić predstavljen u Gradskoj knjižnici Biograd, publikaPišući taj roman, je li imala za cilj ukazati na problem osoba s posebnim potrebama, kao i to je li problem unijeti se u psihu djeteta od deset godina, obzirom da je glavni lik desetogodišnji dječak koji pati od selektivnog mutizma, komunicira samo s onim ljudima koje voli, koji ga vole i u koje ima povjerenje, dok je inače zatvoren, anksiozan prema svim drugim osobama, a cijela priča napisana je kao njegov monolog s dijalozima, zanimalo je u prvom redu Sipinu. Posebno je pritom u romanu istakla psihologiju glavnog lika te kako je vjerno, upečatljivo i psihološki snažno taj njegov glas u romanu „ulovljen“.

U svom odgovoru autorica je kao motiv za pisanjem romana istakla svoju kritiku društvu i potrebu da ga se „prodrma“. Posebno ističe autobiografske elemente u građenju lika, budući je njen roman smješten dvadesetak godina unatrag. A  da je kojim slučajem u ovom vremenu, vjeruje da to dijete bi sigurno imalo osobnog asistenta u nastavi i neke stvari bile bi drukčije posložene, te smatra da se pomoć roditeljima takve djece i danas sporo odvija, dakle sve nekako sporo i nedovoljno, zaključuje.

„Ali bez obzira koliko je Emil uvjerljiv, koliko je psihološki profiliran, koliko je doista stvaran, nije on jedina stvar u tom romanu. Težinu romana nosi taj Emilov odnos sa svim ostalim stvarima u njegovu životu. Emilov problem u školi i nerazumijevanje na koje nailazi, problem s majkom koja pokušava sve to izgladiti, Emilov problem sa susjedima, učiteljima, slučajnim prolaznicima koji se kasnije manifestiraju i pretvaraju u važne likove u Emilovu životu. U tim odnosima se jako puno skicira ta problematika društva, ne samo prema djeci s posebnim potrebama, nego prema svima.“, zaključuje Periš.

„No dodatni problem u našem društvu je imati neki dar, recimo njegov dar je pojačani sluh. Čak i da nemaš određene poteškoće, već da imaš samo neki dar, već si obilježen i već si drugačiji. Taj njegov dar mi je poslužio tako da je cijeli roman napisan iz njegove slušne percepcije, budući se on govorom nedovoljno izražava.“ , otkrila je autorica svoju formulu za iznimno uspješan roman koji nije ni tužan, štoviše sadrži duhovite elemente i pravilno doziranog humora, optimističan je, te sudeći po njemu „svjetlo na kraju tunela možda ipak postoji“.

Na koncu se ova književna večer pretvorila u konstruktivnu diskusiju s publikom, doduše malobrojnom, o problemu osoba s posebnim potrebama u našem društvu i problemimima pravilne skrbi o njima. U publici su se našli ZaPisovci Robert Nezirović iz Zadra te Igor Eškinja iz Svetog Filip i Jakova. Lada Vukić, najpoznatija po romanu „Specijalna potreba“, dosad je objavljivala priče i bajke za djecu, koje su također nagrađivane. Specijalna potreba roman je koji uistinu nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Gordana Šarić