Uvik kontra svog naroda

Uvik kontra svog naroda

0 87

Osim što je zaljubljenik mora, Dalmacije, maslina i svega onog kvalitetnog što ona nudi, Stipe Ivanović je ugostitelj, turistički radnik i kalafat, a od ostalih jednostavnih, ali životno mudrih ljudi razlikuje se voljom i entuzijazmom s kojim je spreman svoje ideje i mišljenja podijeliti na duhovit način s onima željnima „pametne beside“.

Rič autora

Evo dobili smo novu Vladu, a u malo vrimena čim se oformila opet su nam ostali isti problemi, ali i neki novi. Otprilike tri glavna zla su se nadvila nad Hrvatskom. Prvo se odnosi na kukurikulum škola, učenje ili po vašemu – obrazovanje. Drugo, snimamo filmove o tobož nekom hrvatskom „nacionalistu“ koji se nakon više od 20 godina proteklih od rata zaljubljuje u pripadnicu druge vjeroispovjesti, pravoslavku. Treće, još najgore je zakon o koncesijama koji je uperen protiv domicilnog stanovništva priobalja, obale i otoka.

Prvo ćemo se dotaknuti školstva. Uporno zahtijevamo od određene skupine promjene. I mi jesmo za promjene, ali tražimo više tradicionalnog odgoja, bolje rečeno kvalitetnog odgoja, pošto smo mediteransko podneblje. A to je naziv za sredozemlje, koji bi triba biti kulturni uzor, jer je to kombinacija Slavena, Hrvata, obalnih i kontinentalnih, Latina, orijenta, pa zato moramo sve to uvažavati. Imamo spoj kulture koja niti je liberalna, niti je divlja, a nije sve to ni Zrće ili u Splitu Ultra. Zato gospodo moćnici nije ni ortodoksni orijent, već suživot nas, Muslimana i svih drugih ljudi koji žive na mediteranu. Zato u školama posvetimo više pristojnom ponašanju, uvažavajmo obitelj, njegujmo tradiciju. A čak i Ameri koji drže do sebe školuju djecu u katoličkim školama, jedna se čak zove “Alojzije Stepinac”. A ne kao naši povratnici, koji se vraćajući se iz EU ili Amerike često koriste izraz „kod nas u Europi“ ili „kod nas u Americi“, a domaći, oni koji su ostali doma, mnogo su inteligentniji od svih njih. Zato u svijet ne šaljimo ljude bez škole!

Drugo, evo opet filmova o mladom Hrvatu „nacionalisti“ zaljubljenog u Srpkinju. Sigurno će opet biti nagrada. Da su Hrvati opterećeni mržnjom, onda bi se najžešći rat vodio u Istri, tamo živi mješano stanovništvo, a i u Varaždinu, kao i Zagrebu, a tamo rata gotovo da nije ni bilo. Tko onda tu koga mrzi. Rat je bio samo na okupiranim hrvatskim prostorima, zapamtite to jednom zauvik.

A sad o trećem zlu koje je najgore za obalno i otočno stanovništvo – zakon o koncesijama, a i pomorskom dobru. Sve je tu upereno protiv domicilnog stanovništva. Nitko u ovoj državi nema pravo uzurpirati javno pomorsko dobro, jer pomorski zakoni su stariji od vas i od Europe. Nema svojatanja obalnog pojasa. Ima jedna dalmatinska pisma stara više od 200 godina u kojoj divojka piva svom mornaru otprilike ovako – „ako si ti gospodar svoga broda, nisi Jadranskog mora, ja ću robu prati di je mene volja.“ Možete vi biti vlasnik otoka i svih parcela na otoku, ali pomorsko dobro pripada svim građanima Hrvatske i Europe. Možete dobiti koncesiju na plaži za caffe, restoran, ligešture, ali nitko tu nema pravo naplaćivati ulaz. Dalmacija ne poznaje tabelu „PRIVATE“. Za stare Austrougarske, otprilike prije 100 godina u Opatiji, najljepšem naselju na Jadranu, živila je sva elita tadašnje Europe, a Franjo Josip reka je da nitko nema pravo uzurpirati pomorsko dobro. To dobro pripada svim mojim građanima, što znači cijela šetnica od Rijeke do Lovrana pod nazivom „lungo mare“. Ali zašto je to tako bilo, bilo je jer je ondašnji ministar mora, ribarstva i mediteranske poljoprivrede (proizvodnja ulja, vina, tvornica sardina) bija naš čovik sa otoka Sali, Petar Lorini, čovik koji je pokuša spasiti obalnog čovika od iseljenja. Spomenuti zakon je sve suprotno od toga.

Stipe Ivanović Cipros u Biogradu na Moru

SIMILAR ARTICLES

0 89

0 70